»Purgerinjosi«, »tovarinjosi« i »leginjice« – tvorbene inovacije u hrvatskim vernakularima

Uvod u stoljeće – uvod u temu

Prije petnaestak godina hispanist Karlo Budor analizirao je sve brojnije hispanizme u hrvatskom jeziku, posebno imenice muškog roda na -o.1 Dio je takvih posuđenica prilagođen hrvatskom sustavu i dobiva množinske nastavke -i ili -a (sombreri, stampeda), no većinom se hrvatski -i dodaje na izvornu španjolsku množinu tipa bandidos, gringos, mungos... Tako nastaju hibridi tipa desperadosi u kojima se ukrštaju pogrešno shvaćeni strani sufiks, neprepoznat kao množinski, i uslijed toga suvišni domaći sufiks; ishod je »pleonastična množina množine« ili »udvostručena množina«.

Na temelju oblika purgerinjosi iz kolumne Viktora Ivančića Iz bilježnice Robija K, tiskane u splitskom tjedniku Feral Tribune u srpnju 1993, gdje je osnova germanizam purger, Budor zaključuje da su moguće »čak i kompleksne neologijske hibridne posuđenice na dvostrukoj, tj. istovremeno morfosintaktičkoj i etimologijskoj razini«. Sve u svemu, »u leksikogenezi hrvatskog jezika pojavio se plodan i sugestivan inovacijski postupak koji zahvaća i lekseme koji nisu izvorno hispanizmi«, a jezični osjećaj »općenito prihvaća mogućnost takve množinske tvorbe nastavkom -osi« (Budor 1993). Taj se njegov rad ovdje nastoji dopuniti opisom sociokulturnoga konteksta upoznavanja hrvatskih govornika s hispanizmima, metodološki i sociolingvistički povezati s aktualnim posuđivanjem portugalskoga deminutivnog sufiksa -inho, te terminologijski osuvremeniti.

2. Sociokulturni okvir posuđivanja: film, strip i glazba

Britansko-španjolska koprodukcija The Savage Guns/ Tierra brutal iz 1961. drži se prvim filmom podžanra špageti-westerna. Uobičajena je tema tih filmova meksička revolucija i lokalni banditi, a radnja se odvija u graničnim područjima Meksika i SAD. Autori su izbjegavali, pa i demitologizirali mnoge konvencije dotadašnjih westerna, dijelom namjerno, dijelom zato što su radili s ograničenim financijama na drugačijoj kulturnoj podlozi. Tipičnu postavu činio je talijanski redatelj, često u koprodukciji sa Španjolcima, iz tih dviju zemalja dolazili su i glavni glumci, pojačani pokojom hollywoodskom zvijezdom na zalasku, a snimalo se na Sardiniji i u Andaluziji, jer su krajolici najsličniji jugozapadu SAD (Arizona, New Mexico, zapadni Texas). Već naslovi, gdje se nosiva imenica u jugoslavenskoj distribuciji nije prevodila, pokazuju koliko su ti filmovi mogli utjecati koliko na samo usvajanje hispanizama, toliko i na navikavanje na njih, što također olakšava usvajanje ili barem neutralizira početnu začudnost: Gringo (1963), Relevo para un pistolero (1964), Requiem for Gringo (1968), Compañeros (1970), Adios Sabata (1971), također Bandidos (1967), The Desperados (1969), još prije Last of the Desperados (1955). Iako ne pripadaju tom žanru u užem smislu, u općem su tematsko-ambijentalnom kontekstu najpoznatiji, praktički arhetipski filmovi Za šaku dolara (A Fistful of Dollars, 1964), Za dolar više (For a Few Dollars More, 1965) i Dobar, loš, ružan (The Good, the Bad and the Ugly, 1965), tj. tzv. dolarska trilogija redatelja Sergia Leonea, sa zvijezdom u usponu Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi.

Sociolingvistički, najvažniji su u tim filmovima likovi kao Meksikanac Tuco u Dobrom, lošem, ružnom, dakle hispanofoni koji govore engleski pun španjolskih izraza, ali i anglofoni čiji je diskurs protkan španjolskim uzrečicama, poštapalicama i formulama oslovljavanja, i iz čijih su usta u naše uši, usporedo s haciendom, señoritama, siestom, fiestom, ponchom i tequilom, ulazili Gringosi, muchachosi, amigosi, desperadosi, bandidosi, pistolerosi, povik Vamos!, pozdrav Adios!, što se u titlovima nije prevodilo, kao ni te i druge imenice u naslovima: na plakatima je Compañeros (1970) bio naprosto Kompanjerosi.

The Comancheros (1961) Michaela Curtiza nije špagetni, nego klasični western, a naslov mu je povijesno autentičan naziv za odmetnutu skupinu bijelaca šarolika porijekla koja je sredinom 19. st. na jugu SAD u sprezi s Komančima krijumčarila oružje i alkohol, sve dok apsolutna zvijezda žanra John Wayne, što bi se danas reklo, nije uspostavio pravnu državu. U domaća je kina stigao kao Komančerosi, što je možda bila prva masovno predočena udvostručena množina. Držim da je pejorativno Bosančeros(i) za Bosance, valjda najrašireniji kolokvijalni pseudohispanizam, izravno potaknuto tim filmom, vjerojatno zbog zvukovne sličnosti početnih slogova koman-/ bosan-, možda ukršteno sa zatečenim deprecijativnim augmentativom Bosančina.

O utjecaju filma svjedoči i to što se, kad se u sedamdesetima stvarala zadarska navijačka skupina Tornado, tada primarno vezana uz košarkaški klub, kao naziv razmatralo i Komančerosi Zadar. Kako je relativno nedavno višeput prikazan na HTV-u i RTL-u, termin i radnju mogle su upoznati i nove generacije. U izvornom značenju, iz pera autora koji pripada prvoj generaciji publike westerna, izraz je dospio i u medije kao oznaka za nedisciplinirane postrojbe i samovoljne pojedince u Domovinskom ratu, »lokalne komančerose« koji su u Gospiću zlostavljali zarobljenike i srpske civile.2 Film dobro poznaje i autor koji u povodu skandala s gradonačelnikom Saborskog, samozvanim šamanom koji je priređivao pseudorituale za kojih se jedna osoba smrtno otrovala kuhanom bunikom, piše da su HDZ-ovci »kao komančerosi... oni zli bijelci koji prodaju oružje i alkohol (i još ponešto tipa bunika i trave) jadnicima u Saborskom i turistima željnim duhovnosti« (www.forum.net.hr; 11. 11. 2007, CROjappa).

Dio su općeg sociokulturnog okvira pedesetih i šezdesetih, unutar kojeg se publika navikavala na zvuk i leksik španjolskog jezika, masovno prikazivani meksički filmovi s pjesmama tipa Mama Juanita, posebno fascinantno uspješna melodrama iz meksičke revolucije Jedan dan života (Un día de vida; 1950) redatelja Emilija Fernándeza. Jugoslavija je film uvezla potkraj 1952, no distributeri su čak tri puta obnavljali prava i svake dvije, tri godine puna dva desetljeća slali ga u kina ili emitirali na televiziji. Film je potakao i nastanak cijeloga žanra popularne glazbe, tzv. jugomeksikanaca ili, kako se danas govori, yu-mexa, sa stihovima jednom prevedenima sa španjolskoga, drugi put izvornima, ali redovito s fondom prepoznatljive leksike (sombrero, amigo, senjorita) koja je asocirala na Meksiko. Mimo toga, posebno u Hrvatskoj, autori zabavne glazbe ugledali su se na američku pop-produkciju, no i ona je stjecajem okolnosti u to vrijeme, u borbi ponajprije za domaće tržište, plasirala balade s konotacijama vezanima za stereotipizirani Meksiko i teme smještene u isti sociokulturni prostor kao i europski špageti-westerni. Glavna izvođačko-autorska zvijezda toga novoga podžanra country-glazbe bio je Teksašanin Jim Reeves, popularan i u Europi.

Prepjev njegova hita Adios amigo u izvedbi Ive Robića bio je u šezdesetima veliki hrvatski (i općejugoslavenski) hit, gotovo svakodnevan na radio-stanicama. Djelomična usporedba izvornika i prepjeva plastično pokazuje način na koji su u temeljni tekst, bilo engleski, bilo hrvatski, uključeni ikonični i asocijativni hispanizmi (kao i to koji su među njima u prepjevu izostavljeni):

Adios amigo, adios my friend (...)

Adios compadre, what must be must be
Remember to name one muchacho for me
I ride to Rio [Grande] where my life I must spend
Adios amigo, adios my friend

Adios compadre, let us shed no tears
May all your mañanas bring joy through years (...)
Adios, adios, adios...

Adios, amigo, zbogom, stari moj (...)
Adios, amigo, ja ću poći sad
Daleko, mućaćo, u nepoznat grad
I negdje za Riom mir naći ću svoj
Adios, amigo, zbogom, stari moj.

Adios, amigo, to je život, znam,
Ti našao si ljubav, ja odlazim sam (...)
Adios, adios, adios...

Sljedeći su kanal sociokulturnog navikavanja na hispanizme stripovi: Kekec - Borbin zabavnik za mlade od 7 do 77 godina počinje 1959. tiskati strip Džeri Spring [Jerry Spring] u kojem se junak bori protiv meksičkih »odmetnika zvanih desperadosi«, a u isto granično područje i povijesno-jezični okvir smještene su i mnoge epizode talijanskog strip-serijala o rendžeru Texu Willeru. Opći uvid u tip jezika koji je posredovan tim stripom daje, primjerice, epizoda Blindirani vlak (Il treno blindato), smještena u južnu Arizonu, gdje se Tex bori protiv generala Contrerasa koji udružen s meksičkim banditima želi vratiti područja izgubljena u ratu sa SAD: kod svih likova čest je, praktički standardan uzvik bijesa i neugodna iznenađenja Caramba!, Tex izgovara dvojezične rečenice tipa Hasta la vista, stari moj! ili Amigos, kako sam obećao, slobodni ste!, a jedan Meksikanac, kad uoči opasnost, uzvikne: Madre de dios! Javimo strojovođi! Paradoksalno ili ne, iako situirani u SAD i Meksiko, te nadahnuti mitologijom Divljeg zapada i fabulama klasičnih westerna, ti stripovi nisu bili američki, nego europski: Jerryja Springa stvorio je 1954. frankofoni Belgijanac Jijé, serijal o Texu Willeru, u kojem se hispanizmi posreduju radnjom smještenom uz granicu, iz usta niza sporednih likova, ali i dvojice stalnih Texovih prijatelja i suboraca, čarobnjaka El Morisca i Meksikanca Montalesa, započeli su 1948. talijanski autori G. L. Bonelli i A. Galleppini, kao što su 1961. Talijani S. Bonnelli i G. Ferri počeli objavljivati jednako popularan serijal o Zagoru i njegovu odanom prijatelju, debeljuškastom i dobroćudnom Meksikancu Chicu. Tako hispanizmi do domaće publike, koliko se tiče stripa, nisu stizali iz američkih kulturnih proizvoda, nego u mjeri i izboru koji su određivali europski autori, na temelju vlastite percepcije kako samog španjolskoga jezika, tako i ambijentalno-kulturnih značajki što ih je jezik imao evocirati.

U osamdesetima TV-Zagreb prikazuje crtanu seriju o Speedyju Gonzalesu, »najbržem mišu u Meksiku«, s golemim žutim sombrerom, gdje sinkronizacija također čuva izraze kao amigo(si), pistolero(si)... Metaforična je sinteza svih tih procesa, ili leksikon svih spomenutih motiva i žanrova, pjesma što su je Tomislav Ivčić i Mladen Grdović kao Duo Pegla snimili 1987. na kasetu koja se prodala u čak 400.000 primjeraka:

Mi imamos mnogos problemos
i lutamo svijetos bez kintos.
Nosimo brkoves i oćales,
a svi nas zovu Speedy Gonzales

s pripjevom:

Aj-aj-aajaaaaj, mama Juanita,
Gonzales po svijetu skita!

i potom iznova osnovnom kiticom u kojoj treći stih onda glasi: sviramo(s) stares gitares.

Mnogo ranije, 1891, zagrebački načelnik Milan Amruš predlaže u Saboru da se na Sveučilištu osnuje medicinski fakultet, ali se zastupnik Stevo Popović protivi, te udruženi mađaroni i Srbi odbijaju prijedlog. August Harambašić objavljuje nato u pravaškom časopisu satiru Los balados espanjolos, iz koje evo izvatka:

E los obos nel saboros
izrekados grand govoros
pro i contra pucos mlados
Fakultados Medicados (...)

E los nostros Magjaronos,
Collos Serbos, slugos buonos,
Govornikos poslušados,
Popofichos pravos dados; (...)

Don Emilios Amrussjanos
Gorkos suzos proplakanos,
Don Stefanos Popofichos
se smijados posves tihos.

Nem, Hrvatos ne imados
Fakultados Medikados:
I još njima s velkos rados
Malkos noktos okresados.3

Ako i nije učio španjolski, obrazovan čovjek, doktor prava s aktivnim znanjem latinskoga, kakav je bio Harambašić, zacijelo zna barem da je balada imenica ženskog roda, pa da naslov treba biti Las baladas espanjolas. No, gramatika je svjesno žrtvovana da se izgradi svojevrsni percepcijski španjolski na osnovi elementa koji se i danas doživljava tipičnom značajkom tog jezika, dakle dočetnim -os, proširenim na sve vrste riječi.

Ono se dobiva na nekoliko načina: na zatečeno hrvatsko završno -o dodaje se -s (u Ivčića imamos, mnogos, u Harambašića malkos, žestokos, tihos, vrlos rados); završni suglasnik hrvatskog nastavka, kada mu prethodi o, zamjenjuje se sa -s (instrumental svijetom kao svijetos); riječ koja već sadrži skup -os- skraćuje se do njegove granice (radost > rados); prošireni španjolski sufiks -ados/-anos dodaje se na hrvatsku osnovu i tako stvara svojevrsni hispanizirani aorist (izrekados, poslušados, proplakanos, što intuicija hrvatskoga govornika očekivano percipira kao generičko prošlo vrijeme po tipu aorista ili imperfekta izrekoše, poslušaše/ poslušahu, proplakaše/ proplakahu). Stavljanjem sufiksa -os na hrvatsku osnovu morfološki se izjednačuju padeži i tako dodatno povećava njegova čestota, a zbog asonanci i sugestivnost toga tipičnoga jezičnog elementa: u Ivčića kintos < gen. kinte, u Harambašića noktos < akuz. nokte, nel saboros < lok. u saboru) itd. U rečenici da je Amruš bios buonos govorjanos Harambašić trostruko sukcesivno -os dobiva kombinacijom prvospomenutog postupka, tj. dodavanjem -os na hrvatsku (bio) i talijansku (buono) riječ, te konstruiranom imenicom u jednini govorjanos u značenju govornik.

3. Kompleksne leksičke hibridizacije

Budor izdvaja oblik purgerinjosi iz 1993. kao primjer da su u hrvatskoj leksikogenezi moguće »čak i kompleksne neologijske hibridne posuđenice na dvostrukoj, tj. istovremeno morfosintaktičkoj i etimologijskoj razini«. Naime, udomaćeni germanizam purger + španjolski (-iños) odnosno portugalski (-inhos) deminutivni nastavak za muški rod množine + hrvatski množinski nastavak -i dali su »germansko-iberski izraz«, stilistički afektivan i deprecijativan i s »dodatnim značenjskim nabojem« (46). No, budući da je i izvorni germanizam purger iz izvanzagrebačke perspektive često deprecijativan, ovdje nije riječ samo o tome, niti samo o intenzifikaciji deprecijativnosti, nego i o dosta ranom primjeru ulaska sufiksa -injo u hrvatski kolokvijalni registar, odnosno jedan utjecajni urbani varijetet mladih.

Proces je još stariji, jer je u idiomu splitskih srednjoškolaca i studenata već potkraj osamdesetih postojao dvojezični hibrid takva tipa, pederinjo, deprecijativno za homoseksualac (Vidović 1993: 187), s internacionalnim grecizmom peder kao polazištem. Svejedno, uloga spomenute Ivančićeve kolumne u razvoju gradskog idioma nipošto nije zanemariva, samo što odnos idiolekta fiktivnog Robija K. i stvarnoga gradskog vernakulara nije jednoznačan: autor preuzima jezične prakse i tvorbene tendencije zatečene u govoru gradskih adolescenata, ali i sam, okazionalno ili na podlozi uočenih tendencija, stvara oblike koji potom ulaze u živi govor; ni on ni govornici ne moraju imati svijest o takvoj međuuvjetovanosti.

Pseudohispanizmi u Budorovu smislu zastupljeni su praktički od početka. Robi K. svoju ekipu imenuje kao mi obični banditosi ili mi ekipa banditosi (pa je posrijedi hibrid talijanskoga bandito i hispanskog sufiksa, dok bi pravi pseudohispanizam bio bandidosi), a njen je pripadnik ekipos. Pederinjos(i) se javlja od veljače 1991, a purgerinjo prvi put, čini se, baš u tekstu koji citira Budor, ali on nije uvršten u knjigu (Ivančić 2006). No, sam tvorbeni model uveden je u kolumnu dosta ranije, prvi put 3. srpnja 1988. kao blasterinjo, kasnije i kazić blasterinjos, prema ghetto-blaster, veliki kazetofon koji se nosi na ramenu i ikoničan je za pripadnike hip-hopa i drugih crnačkih subkultura u SAD; temeljni je dakle leksem u tom višejezičnom hibridu anglizam. U kolovozu 1991. ima ustašinjo, kasnije množinsko ustašinjosi, pa šamarinjos (šamar), grminjos (grm), te bajbukinjo (bajbuk, zatvor), gdje je osnova također germanizam bajbuk, prema njemačkom bei Wache, pod stražom.4 U travnju 1997. javlja se mrginjosi kao preobliku starijih slengizama mrga i mrgaš (snagator, sudionik uličnih tučnjava)... Taj oblik, kao i purgerinjosi, pokazuje da uvođenje sufiksa -injo(s) ne služi samo za nove tvorbe, tj. popunu leksičko-stilskih praznina u repertoaru kao kod primjera ustašinjo i blasterinjo, nego i za ekspresivno osvježavanje, pojačavanje, pa i modernizaciju zatečenih izraza, bez promjene izvorne konotacije.

Oba se aspekta inovacije mogu obilno dokumenirati pretragom interneta, te očito zaživljavaju i u govoru s obzirom na aktivnu interferenciju virtualne i realne komunikacije. Barem od početka 2008. djeluje vrlo aktivan forumaš, Splićanin, s nadimkom Tovarinjo, a skupina se ljubitelja klapske pjesme na portalu o tom glazbenom žanru potpisuje kao Tovarinjosi Reunited (www.naklapskinacin.com; 14. 6. 2008). Prije njih se s ironijskom konotacijom kao zagrebačkim pandanom splitskom purgerinjosi javio dinamovac ivan_zg uz novinsku vijest da je Hajduk predstavio nove dresove: možda su smiješni, možda i nisu, ali »:) sori, tovarinjosi, moramo malo prcare« (www.jutarnji.hr/sport; 21. 9. 2006), dakle prcati, blago rečeno, bockati.

Grublji je, time i bliži konotacijskoj ekvivalenciji Milanček u raspravi u povodu vijesti da je u Dubrovniku oštećen zagrebački automobil. Kad je jedan sudionik, očito Dalmatinac u Zagrebu, pokušao smiriti strasti, Milanček mu je odbrusio: »imaš svoju tovarinju i tamo boravi«, na što mu je uzvratio drugi kontinentalac, Hezbollah, pitanjem: »a zašto se onda ideš kupat na more u njihovu tovarinju umjesto da se kupaš u mutnoj Savi ili Dravi« (www.reci.hr, 17. 8. 2009). Iako su konotacije oprečne, Tovarinja je oba puta upotrebljena kao toponim, metonimija za Dalmaciju, što opet pokazuje da u nestandardnim idiomima internacionalizirani sufiksi, neovisno o porijeklu, imaju otvorena značenja koja se uvijek iznova konstituiraju u konkretnim komunikacijskim situacijama. Da nije tako, Tovarinja bi značilo Dalmatinku, sistemski izveden ženski rod od Tovarinjo.

4. Brazilski nogomet: poticaj tvorbenoj inovaciji

Načelno je Budor u pravu kada iz kuta jezika primatelja i sistemske lingvistike odbija diferencirati španjolsku i portugalsku sufiksaciju u množinama na -os(i) i deminutivima na -injo(si), te rabi krovni termin iberoromanizmi. U španjolskom su najčešći deminutivni sufiksi -ito/-ita i -cito/-cita, dok je -iño/ -iña posve rijedak, no u portugalskom je baš -(z)inho/ -(z)inha najplodniji, posebno čest u razgovornom jeziku, s nizom proširenja značenja, te upotrebom ne samo kod imenica, nego i priloga i pridjeva, kada su osobito značajne superlativne konotacije. Značenje se umanjenosti/ malosti, naime, rijetko ostvaruje samostalno, nego ponajprije služi intenziviranju značenja. Portugalski nije jedini jezik u kojem se ostvaruje proširenje kategorije deminutiva, tj. spajanje naizgled nespojiva pojačavanja značenja i značenja umanjenosti, ali se izdvaja izuzetnom razvijenošću superlativne uloge deminutiva (Sarić 2006).

Superlativizacija deminutiva dodatno se razvila u brazilskom varijetetu, usko povezana s jednom značajkom brazilske kulture: općom javnom, pa i službenom uporabom nadimaka najrazličitijeg porijekla, uključivši deminutivno-hipokoristične oblike osobnih imena. Kada se doda nacionalni kult nogometa i niz nogometaša koji na dresu nose samo nadimak, stiže se do izvora hrvatske jezične inovacije. Stoga je u sociolingvističkoj perspektivi, s obzirom na prepoznatljive komunikacijske kanale i industrije zabave koji potiču inovacije, nekoć film, zabavnu glazbu i strip, danas nogomet, termin (pseudo)iberoromanizmi preopćenit, jer sada postaje moguće dosta precizno razlučiti sociokulturne (pseudo)hispanizme i (pseudo)luzitanizme, tj. (pseudo)brazilizme.

O dubokoj sociokulturnoj ukorijenjenosti nadimaka i hipokoristika u svim sferama brazilskog života, kao i o njihovoj svojevrsnoj demokratizacijskoj funkciji u komunikaciji, rječito svjedoči to što je i sam predsjednik države Luiz Inácio Lula da Silva (2002-2010) i u najformalnijim kontekstima rabio ono Lula, što je hipokoristik od Luiz, a ujedno znači lignja. Nadimci su česti i u telefonskim imenicima, raznim adresarima, na posjetnicama i slično. Običaj nogometaša da na dres, umjesto prezimena, stavljaju osobno ime širio se od početka 20. st, uskoro su se počeli rabiti i nadimci, te je 1914, na prvoj uopće utakmici brazilske reprezentacije, nastupio i napadač kojem je na leđima stajao nadimak Formiga, mrav, tako uveden i u zapisnik. Upotreba hipokoristika i nadimaka »osnažuje teatarski aspekt brazilskoga nogometa«, »pridonosi njegovoj romantičnosti«, te »pronosi ideju produženoga djetinjstva«, odnosno sliku nogometašā kao zaigranih i srdačnih vječnih dječaka. Kada se nekoga nazove imenom, time se »iskazuje prisnost, a kada se upotrijebi nadimak, ona je još veća« i momčad se, makar posrijedi bio profesionalni klub ili reprezentacija, u očima navijača simbolično pretvara »u ekipu bliskih prijatelja koji naganjaju loptu u parku« (Bellos 2002: 229-233).

Godine 1970. u Meksiku desno krilo brazilske reprezentacije koja je postala svjetski prvak, i koju mnogi drže najboljom napadačkom momčadi svih vremena, bio je Jair Ventura Filho zvan Jairzinho, mali Jair. Igrao je na tri svjetska prvenstva, u Meksiku postigao i nešto dotad nezabilježeno, dao gol u svakoj utakmici, a kada je 1974. došao u marseilleski Olympique, postao je prvi u nizu brazilskih superlativno deminutiviziranih nogometaša u velikim europskim klubovima. Baš prvenstvo u Meksiku prvo je izravno prenošeno u cijeli svijet i s njim je nogomet postao globalni televizijski proizvod i utjecajna industrija zabave. Bitan sastojak te spektakularizacije nogometa bio je mit osunčane nogometne Arkadije na čijim beskrajnim pješčanim plažama stasavaju umjetnici lopte koji igraju pošteno, lijepo i nadahnuto, nasuprot njemačkom stroju bez duše i kalkulantskoj Italiji. Televizija je »čudesno pridonijela internacionalizaciji nogometa« preko svih zamislivih granica, od vjerskih preko društvenih do državnih, te »u tom smislu i internacionalizaciji barem jednog dijela suvremene pučke kulture i svojevrsnom kulturnom ujednačavanju (...) pučke kulture u svjetskim razmjerima« (Vrcan 2003: 69). Ujedno je i sam nogometaš statusno prešao put od lokalnog junaka do međunarodne zvijezde i pokazao da »suvremeni nogomet stvara simbolički kapital koji se može koristiti i u drugim područjima života, uključivši i politiku« (isto: 75). Uključivši, može se dodati, i motivaciju za tvorbene inovacije steknu li se u povoljnoj konstelaciji višedesetljetne silnice masovne kulture u konkretnom društvu i univerzalna tendencija mladih urbanih govornika za jezičnim eksperimentom i igrom.

U takvu ozračju s krajem osamdesetih u velike europske klubove počinje, uz ostale, dolaziti sve više deminutiviziranih brazilskih zvijezda: najprije u njemački Bayer Jorginho (Jorge), srebrni na OI 1988. i prvak svijeta 1994, pa Sérginho (Sérgio), koji s Milanom postaje prvak Europe. Stižu i reprezentativci koji su 2000. postali prvaci svijeta i drugi: dva Marcelinha (Marcelo), jedan u Valenciju, drugi u Marseille, i dva Juninha (Junior), jedan u madridski Atlético, drugi u Lyon, pa Ricardinho (Ricardo) u Bordeaux, Cicinho (Cicero) u madridski Real, Sylvinho (Sylvio) u Arsenal i Barcelonu, Robinho (Robson) u Real, pa Manchester City i Milan, te naposljetku amblemski mali Ronaldo, Ronaldinho, u Barcelonu, najbolji svjetski igrač u izboru FIFA-e 2004. i 2005, tih četiri, pet godina bez premca medijski i marketinški najeksploatiraniji igrač na svijetu. S njim taj sufiks za Europljane definitivno postaje zaštitni znak vrhunske vještine, ili kako kaže mfiderm1, »već u početku vrijediš više ako si brazilac i ak ti je nadimak na -injo« (forum.gameplay.hr, 16. 1. 2008).

U širu javnost nova se sufiksacija proširila iz Zagreba, preko nadimka Maminjo za medijski eksponirana dopredsjednika Dinama Zdravka Mamića, ali je geneza fenomena složenija. U Splitu je, kako je već rečeno, pseudobrazilska sufiksacija općih imenica dokumentirana već potkraj osamdesetih, a ondje je očito počela i preoblika osobnih imena. Na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, u sezoni 1979/80, Zdravkov stariji brat Stojan, koji se sada predstavlja kao Ante Stojko, igrao je u Hajduku, pa iako je rijetko ulazio u igru, publika ga je voljela i »na Poljudu se skandiralo: ›Maminjo, Maminjo‹«. Nadimak je i sam prihvatio u izvornom, afirmativnom značenju, pa se u devedesetima njegova pizzerija u Sesvetama, na obiteljskom posjedu gdje su živjela i ostala dva brata, zvala Maminjo.5

O toj malo poznatoj, iz aktualne perspektive i posve neobičnoj epizodi iz karijere braće Mamića, nešto je ranije opširno pisao i list Naprid Bili, glasilo uprave i navijača Hajduka, a ulomke razgovora sa Stojanom prenio je regionalni dnevnik Slobodna Dalmacija. Iz komentara uz internetsko izdanje vidi se da stariji navijači i ljubitelji nogometa pamte Mamića po tom nadimku, te o njemu govore s izrazitom simpatijom. Jedan, očito Zagrepčanin koji ga se sjeća i iz vremena kada je započinjao karijeru, zapisuje: »maminjo je legenda kluba NK Dubrava iz Zagreba (istočni ulaz u Zagreb) i svima nam je bio idol i uzor kad smo bili klinci, kad se je volio nogomet, i kad hrvatsko pučanstvo nije bilo ograničeno, tj. retardirano«, dok drugi sudionik, Splićanin i hajdukovac, sentimentalno dodaje: »e da, maminjo, veliki dribler, koji nije dočeka svoju šansu u hajduka... maminjo, baš zbog driblinga«.6 Završna napomena dodatno potvrđuje da su brazilski nogometaši Peléove i kasnijih generacija, odnosno vještina i elegancija njihova driblinga, koji se percipira kao bît nogometne igre i vrhunac individualnog talenta nasuprot pukoj tjelesnoj snazi pojedinca i vojnički ustrojenu kolektivu s preciznim zadacima za svakoga, bili poticaj oblikovanju takva nadimka za Stojana Mamića, i to, ima smisla istaknuti, više od dva desetljeća prije pojave megazvijezde Ronaldinha .

Srednji brat Zdravko, ponašanjem sušta suprotnost skromnom Stojanu, tada je bio manje-više nepoznat iako je u početku devedesetih nakratko bio na visokoj funkciji u klubu. Tek kada je 2000. postao član Izvršnog odbora Dinama, a tri godine potom i izvršni dopredsjednik, ušao je na velika vrata u javni život i medije, dijelom kao spretan i elokventan menadžer, no još više kao bučan, agresivan i nedodirljiv de facto privatni vlasnik kluba koji niže skandale i vulgarne ispade, posebno prema novinarima, te je upleten u niz krajnje mutnih poslovno-političkih operacija. U tom je vremenu nadimak prenesen na nj (ili je možda i sam sugerirao da se tako upotrijebi kao neka vrsta obiteljskoga simboličnoga kapitala). Pritom je, iz kuta opće javnosti, konotacija vrlo brzo, kako je Zdravko dolazio u sukob s navijačima i dijelom javnosti, pomaknuta prema ironiji, čak sarkazmu, ali je načelno sačuvana veza sa svijetom nogometa kao kontekstom u kojem se oblik primarno ostvaruje i razumijeva.

Nasuprot tom difamativnu, sekundarno definiranu Maminju, specijalizirane javnosti - sportski novinari, klupski i navijački portali i forumi, te općenito mladi - čuvaju izvornu konotaciju tvorbe i šire je na omiljene i uvažene nogometaše. Najčešće je zahvaćen Luka Modrić: »Da je Brazilac, vridia bi još više. Bit će Modrinjo jedan od naj veznjaka na svitu za koju godinu«.7 Jednom se čak preoblikuje ime rođenoga Brazilca Eduarda da Silve kako bi se na podlozi istih konotacija učinilo još brazilskijim: »Brijem da chemo potopit Ruse... a pogotovo Modrinjo i Eduardinjo« (www.jacbri.com/forum; 29. 8. 2006, j.j.Krs). Može se preoblikovati i samo ime, kako s Nikom Kranjčarom čini navijač koji drži da će na nevažnoj utakmici, da se ne ozlijede, »Modrinjo i Nikinjo na klupu« (www.sportnet.hr; 10. 9. 2007; Rhaegal). Ipak, i za nj je bitno češće brazilsko prezime, kao u navijačkoj ocjeni da se »kranjčarinjo« trudi, »al slabo trči« (www.hnkhajduk.com/forum; 19. 6. 2006; monkul). Ivica Olić postaje *Olinho: »kad Olinjo zarola dvojicu i podvali balun Petriću« (www.forum.hr; 4. 6. 2009, Kuzma2222), ili: »hahaha pa ovaj rio se ne može sagnuti a on bi trčao za našim olinjom« (www.index.hr/forum; 8. 9. 2008; Gregoriani). Potvrđen je i Vedran Ćorluka kao Ćorlukinjo (www.index.hr/sport; 9. 8. 2008; DeLuxFender), te Darijo Srna kao Srninjo (www.pravokutnik.net/forum; 21. 11. 2007; Legionar).

Mimo aktualnih reprezentativaca, Žminjanina Igora Pamića - igrača nekoliko njemačkih i francuskih klubova, te nakratko i reprezentativnog centarfora - Istrani cijene kao svog najvećeg nogometaša, pa je dobio nadimak Paminjo. Kada je pak 2007. postao trener Karlovca, nadimak je prihvatila i nova sredina, a kada je klub uveo u Prvu ligu, preuzeli su ga i nacionalni mediji, kao u naslovu Paminjo je lider, momčad ga slijedi (Jutarnji list, 25. 8. 2009: 50). Isti nadimak, s jednakom konotacijom simpatije, nosi i njegov sin Manuel, junior Rijeke, sada u inozemstvu, također navijački miljenik: »Ovaj odlazak našeg Paminja je još jedan udarac riječkom ponosu« (www.forza-fiume.com; 13. 12. 2008; River). Iz splitskog se pak dnevnika, pod naslovom Marinjo: Nikad jači, doznaje da je kondicijski trener Hajduka Marin Fradelić u gradu općepoznat kao Marinjo, čak da je, čini se, takav nadimak dao sam sebi kako bi sugerirao svoju upućenost u nogomet, možda na temelju glasovne sličnosti dvaju leksema asocirao i na cijenjenog portugalskog trenera Joséa Mourinha (Slobodna Dalmacija, 4. 7. 2009: 42).

Navijač koji se potrudio sastaviti idealnu hrvatsku momčad iskazao je i znalačke tvorbene varijacije istoga, brazilskoga sociokulturnog i jezičnog porijekla. U njegovu su sastavu Modrinjo, Petrinjinjo (Petrić) i braća Kovačinjo, Roberto i Nikao, s kojim je u optjecaj uveden i portugalski augmentativni sufiks -ão. Slijede i na nov način brazilizirani Olić, Srna i Ćorluka, tj. Olinjao (*Olinhão), Srnjao (*Srnhão) i Corlukao (*Corlukão), pa Pletao (Pletikosa), Simuninjao (Šimunić) i Budanao (Budan), potom Rakitinja (*Rakitinha, Rakitić) itd. (www.sportnet.hr/forum; 21. 3. 2008, Joockan). I augmentativni sufiks -(z)ão, također afektivno označen s hipokorističnom konotacijom, ali sposoban izraziti i intimnost, nerijetko pomiješanu s određenim poštovanjem, čest je u brazilskih nogometaša: najslavniji su dva velika Luiza, Luizão Goulart, koji nije igrao u Europi, i mlađi Luizão Pereira, koji je dugo igrao u Juventusu, te Luisão, također u Juventusu i Benfiki. Model su očito bili i slavni Tostão, Alemão i Falcão, samo što kod njih nisu posrijedi augmentativi: prvo je naziv najsitnije brazilske kovanice, drugo znači Nijemac, kako je taj dvostruki svjetski prvak i igrač velikih europskih klubova, nazvan zbog svijetle kose i puti, dok je treće prezime koje kao opća imenica znači sokol.

O raširenosti sufiksa i činjenici da ga jezični osjećaj hrvatskih govornika lako prihvaća, ali i svijesti o porijeklu i afirmativnoj konotaciji, svjedoče sudionici foruma koji su bili pozvani navesti kako bi se zvali da su Brazilci. Što iz stvarnog imena ili njegova hipokoristika, što iz internetskog nadimka, većina je izvela oblike tipa Tominho, Dadinho, Petrinho, Ivinho, Pavinho, Tinho, Jerkinho, Bolfekinho (prezime Bolfek), te Hajdinho (Hajdukovac), Vukovinjo (Vukovarac2), Casinjo (Casino), Killerinho (Killer).... Hodinho, Zubinho i Horvinjo kao osnovu možda imaju prezimena Hodak, Zubak i Horvat, možda što drugo, ali model ostaje jasan, kao što i neka druga rješenja ukazuju na brazilske nogometaše: Hrvojson na Edmílsona, Edìlsona, Denílsona, a Denincha, gdje je osnova vjerojatno ime Denis, na Garrinchu. Neki svjedoče o percepciji tipičnih brazilskih antroponima, ali opet s nogometom kao posredničkim žanrom: Hrvojaldo [Rivaldo, Ronaldo, Clodoaldo, Everaldo] Santos i Horveiro [Ribeiro, Pinheiro] da Costa (forum.cropes.net, 2. 8. 2006).

Onako kako su Harambašić i Ivčić u svojim žanrovima konstruirali percepcijski španjolski, Navrnuta uška na blogu LudUd niže ritmiziranu pseudobrazilsku prozu: »a modrinjo a plavinjo, znaninjo, čim igra u dinaminjo nije zaništinjo (...) bloginjo je bez didača kao brazil bez ronaldinjo, didinjo i ostalinjo« (www.blog.hr, 27. 6. 2006). I tu se ciljana asocijativnost ostvaruje sufiksom koji se percipira tipičnim i uzdiže u simbol cijelog jezika i kulture, a zajednički je još jedan postupak: sufiksacija ne zahvaća samo osobna imena i prezimena, što je bila izvorna motivacija i uzorni tvorbeni model, nego i druge vrste riječi: imenice (znanje, blog), pridjeve (plavi, òstālī) i priloge (zaništa).

Kako su slengovi i gradski vernakulari osobito inovativni u imenovanju negativnih ljudskih osobina, ubrzo su nastali i oblici glupinjo i tupinjo, gdje je osnova pridjevska, i budalinjo. Potvrđuje se i oblik mamlazinjo, katkad samostalno, kao opća imenica za neku neugodnu i glupu osobu (e baš si mamlazinjo, također srpski primjer ma ti si bre čoveče totalni mamlazinjo), katkad upravo za Zdravka Mamića, kao vlastito ime Mamlazinjo, s tim da se kontekstualno razumije da je riječ o njemu (Mamlazinjo ipak treba prodati Mandžu), ponajčešće pak u fiksiranoj sintagmi Maminjo Mamlazinjo, što opet upućuje na to da nadimak Zdravka Mamića služi kao opći tvorbeno-konotacijski poticaj za sve širi krug tvorbi s izrazito negativnim značenjskim opsegom. Po jednakome modelu kojim se negativne konotacije vezane uz Mamića intenziviraju stvaranjem dvočlane rimovane strukture, tj. udvajanjem njegova nadimka i novotvorenice stvorene uz pomoć istog sufiksa, nastala je sintagma Maminjo Smradinjo, pri čemu se drugi član javlja i samostalno kada je iz konteksta jasno na koga se misli. Težnja pak za dodatnom ekspresivnošću u općem smislu pogrde očituje se u rečenici iz jedne rasprave o političkim strankama i njihovoj odgovornosti za korupciju: »da, samo su vladajuci krali puuuno manje, za razliku od tvojih, kužiš, bukvinjo« (www.reci.hr; 11. 8. 2009; Unfettered), gdje je sufiks -injo dodan na imenicu bukva u kolokvijalnom značenju glupe osobe.

Sve to, čini se, najavljuje drugu fazu usvajanja tvorbenog modela u kojoj će se - uz zasad usamljenog mlađeg Maminja - šire komunikacijski ovjeriti i ishodi s difamativnom konotacijom.8 Vrijedi dodati i primjer koji svjedoči da se novi sufiks, iako zasad primarno ostaje vezan za izvedenice iz imena i prezimena, te općenito uz osobe, što je u skladu s kontekstom u kojemu je naučen i iz kojega je preuzet, može u daljem razvoju proširiti i na neživo, na tragu već spomenutog oblika blasterinjo. U raspravi uz članak o lošem stanju nekih hvarskih hotela i općenito previsokim cijenama koje određuju hrvatski hotelijeri javio se ogorčeni 24sata i opisao svoje iskustvo: on i žena skupo su platili tjedan dana ljetovanja, doputovali i - »što dobivamo u hotelu... salaminjo, paštetinjo, marledinjo, kajganu i razrijeđene mađarske sokove. komunjarski doručak!« (dnevnik.hr/vijesti; 20. 7. 2007).9

Inovacijom je zahvaćen i izraz lega, tipičan za Osijek i užu okolicu, u značenju bliske osobe. Na studentskom forumu zagrebačkoga Tekstilno-tehnološkog fakulteta raspravljalo se o slabom zanimanju za studentske izbore, što Acida ne čudi, jer »jako puno lega i leginjica radi, nema se vremena« (12. 3. 2009), a na jednom mrežnom dnevniku Drug pita »...alo leginjo... kak na phaksu?« (zmajaa.blog.hr, 3. 7. 2007). Iako se ne da ustanoviti je li nominativ legìnjo ili legìnja, težnja za brazilizacijom izraza nije sporna. Treći je primjer jasan zahvaljujući dopunskoj hrvatskoj sufiksaciji za ženski rod: mu$a jednu blogericu pozdravlja: »e leginjice užiwaj mi... pa nawraty« (www.blog.hr; 22. 12. 2007). Taj i Acidov oblik držim dijelom opisane inovacije, a ne hrvatskom sufiksacijom s -inja za ženski rod, te dopunskim deminutivnim -ica. Kao prvo, hrvatska mocijska sufiksacija za legu već stabilno postoji u obliku legica, a kao drugo, sufiks -inja mladi govornici urbanih idioma doživljavaju bilo ekspresivno inferiornim sufiksu -uša (divljakinja prema divljakuša), bilo knjiškim zbog velike frekvencije tvorbi naziva zanimanja tipa pedagoginja u formalnim registrima.

Nasuprot tome, oblik leginjica nastaje u kontekstu nove luzitanizacije slengova, prema modelu koji je Budor opisao za pseudohispanizme: temeljni leksem + umetak -inja/ -injo, brazilskog porijekla + hrvatski sufiks za ženski rod, kada je nužan. Dakle, posrijedi je isti kompleksni neologijski postupak koji kombinira posuđenicu i kovanicu, strano i domaće, i to na više razina, kao u primjeru purgerinjosi ili govorno odavna potvrđenu osječkom legos(i) i legosica/ legosice.

5. Terminološke dileme

U sociolingvističkoj perspektivi ne može se govoriti o pleonastičnoj množini iako sustavski ona jest posrijedi. Morfologiju je u ovakvim slučajevima, kada inovacije nastaju na substandardu među mladom urbanom populacijom, nužno promatrati iz perspektive njene percepcije, iz rakursa primatelja koji dekodira određenu formalnu shemu. Nužno je relativizirati i Budorovu formulaciju o »pogrešno shvaćenom stranom sufiksu« koji je »neprepoznat kao množinski«, što vrijedi i da se kaže kako je -injo neprepoznat kao deminutivni nastavak. U svim jezicima, u standardu, a pogotovo u suvremenim urbanim vernakularima i idiomima mladih, mnoštvo je leksičkih jedinica etimologijski tamno, a njihova semantička funkcija arbitrarna, pa se ipak rabe, razumiju i šire. Iako etimologijski slijepi, govornici znaju kako da precizno upotrijebe neku riječ i intuitivno osjećaju što katkad znanost o jeziku smeće s uma, naime da se riječi uvijek rabe u specifičnim komunikacijskim situacijama kojih se sastavnice nikad ponovo ne poslože na jednak način (Sornig 1981: 11-12). I Anić (1998: 137) ističe »neobaveznost prema izvornom jeziku« kao »normalnu pojavu«, dakle, izvorni hrvatski govornik u svom znanju španjolskog ili portugalskog ostaje unutar granica intuicije. Preneseno na aktualne inovacije, svejedno mu je što je desperado jednina, a desperados množina, je li gdje etimologijski posrijedi španjolsko -iño ili portugalsko -inho, i jesu li to gramatički deminutivi ili što drugo. On ne osjeća obaveznost prema izvornom jeziku i zato su mu deminutivni Ronaldinho i portugalski trener Mourinho, što nije deminutiv, ili Luizão i Tostão, činjenice istog reda, ne elementi gramatike, nego konotacije na sociokulturne kontekste, odnosno simbolične predodžbe određenih jezično-kulturnih zajednica i njihovih stereotipiziranih značajki.

U Francuskoj se od šezdesetih širi veoma plodan sufiks -os, dijelom također potaknut španjolskim, dijelom proizišao iz unutarnjih razvojnih procesa, katkad kombiniran s apokopom kao u prilogu gratos < gratuitement, besplatno, katkad samostalan kao u imenici ringardos < ringard, žarač, u slengu demodirana, stara osoba. Za takve jezične prakse u početku je predložen termin parazitska sufiksacija (suffixation parasitaire), jer da je sufiks redundantan i nimalo ne modificira značenje (Brunet 1980). Dalja istraživanja uzela su u obzir sociolingvističke aspekte i uvela termin označna sufiksacija (suffixation signaletique): takvi su sufiksi, istina, semantički nekorisni i suvišni, ali imaju identifikacijsku funkciju, jer govornik njima odašilje poruku o svojoj jezičnoj kompetenciji i dobno-grupnoj pripadnosti (Mandelbaum-Reiner 1991). U optjecaj je ušla i ludička sufiksacija, termin koji, istina, pokriva važnu, katkad dominantnu, ali ne i jedinu dimenziju.

Takve su derivacije zapravo toliko kompleksne da je jedva moguć termin koji bi obuhvatio sve njihove aspekte. Tu inherentnu višeaspektnost nastoje izbjeći Zwicky i Pullum (1987) kada razlučuju dvije morfologije: jednostavnu ili prirodnu (plain morphology) i ekspresivnu (expressive morphology), vezanu s izražajnim, ludičkim, poetskim ili kojim drugim sugestivnim efektom. Bitne su značajke takvih derivacija izvangramatičnost, jak pragmatički učinak, nepotpuna upravljivost, individualna varijabilnost, značenjska otvorenost izlaznog oblika i neovisnost o ulaznoj leksičkoj kategoriji, tj. svi se sufiksi dodaju na sve osnove. Za hrvatski svjedoče to već Harambašićevi otprije više od stoljeća, a pogotovo aktualni vernakularni i slengovski primjeri kao bezveznjikos (Ivančić 2006), ostalinjo, Srnjao ili Kroatinjo Magarinjo, kako se nazvao jedan forumaš iz Zadra. Sve u svemu, kako je napisao Paparaci, komentirajući jedan lokalni bosanski tv-program i pozdravljajući sugovornike na forumu (www.bol-chat.de/forum; 27. 11. 2008): a sad, bujrumos amigos :)

6. Zaključak: međujezične konvergencije

Kao dio općeg suvremenog prepletanja raznolikih jezičnih praksi, posebno među idiomima mladih, odvija se dinamična razmjena sufiksā i njihovo slobodno kombiniranje s raznorodnim osnovama. U talijanskim se idiomima, primjerice, od kraja osamdesetih povećava čestota tvorbi sa španjolskim sufiksima -aro, -oso i -adòr, a u španjolskima s talijanskim -ata, koji je istoznačan i iste etimologije kao domaće -ada. No, govornici tim svojevrsnim sufiksalnim trampama svaki za sebe, u simboličnoj konfrontaciji s vlastitim svijetom odraslih, postižu učinak očuđenja i inovacije. Iz Lombardije se Italijom za drogiranu osobu, drogaša, proširio oblik drugatero, sa španjolskim sufiksom -ero, iako bi talijanski sustav zahtijevao drogato. Isti sufiks brzo je stigao i u Hrvatsku: fikcionalni Robi K. ima torcideros(i) u alternaciji s uobičajenim torcidaš(i), zatim komunjeros, u jednini za žensku osobu i također kao alternaciju općeproširenu pejorativnom komunjara za oba roda (Ivančić 2006: I, 301), te bubnjićero, bubnjić u uhu koji boli kad se dobije šamar (2006: II, 208).

Svi su navedeni primjeri dio europske konvergencije u formiranju omladinskih varijetetā u sklopu koje oni dijele niz razvojnih značajki, retoričkih, leksičkih, ponajprije sufiksacijskih, čak i kada se izostavi sveprisutni engleski koji se često vidi kao jedini izvor inovacija. Očito je da svi takvi idiomi dijele istovrsnu osnovu, »određenu izvanjezičnim činiocima«, pa se njihova »internacionalna dimenzija« odnosi i na »sociopsihološke pretpostavke koje (...), iako u raznolikim sociokulturnim kontekstima, mogu biti uvelike istorodne«. Mladi i na lingvističkoj razini »teže za stvaranjem vlastitog ›socijalnog prostora‹, razgraničavajući ga spram izvanjskog svijeta upotrebom osobitih lingvističkih registara«. Stoga se »pitanje o tome što je ›nacionalno‹ ne može više razmatrati ne uključi li se u mrežu koja je zbiljski internacionalna« (Radtke 1992: 10-11, 34). Izvedeno dokraja, oblici bubnjićero, glupinjo, Modrinjo ili Pletao, nisu samo (pseudo)hispanizmi ni (pseudo)luzitanizmi, nego i slengovski internacionalizmi, otprilike onako kako se na razini standarda tim terminom označava leksik za koji je u komunikacijskoj upotrebi nebitno jesu li etimologijski posrijedi grecizmi, latinizmi ili njihovi hibridi.

Što je kod Harambašića i Ivčića bilo jednokratan i osmišljen projekt, svjesno naslonjen na konkretne jezične stereotipije i društvene predodžbe, u masovnoj je komunikaciji trajan, dinamičan i intuitivan tvorbeni čin s jakom identitetskom dimenzijom. Mlada generacija ne boji se improvizacije i jezičnih igara, njene jezične kompetencije pokazuju se izrazito sofisticiranima i nimalo kaotičnima. Naprotiv, neologizmi se oblikuju na temelju analogija i precizne identifikacije percepcijski istaknutih značajki jezika iz kojeg se preuzima, te u jeziku primatelju razvijaju u zaokružen sustav.

Literatura

• Anić, Vladimir (1998) Jezik i sloboda. Zagreb: Matica hrvatska
• Bellos, Alex (2002) Futebol: The Brazilian Way. New York - London: Bloomsbury
• Brunet, Jean-Paul (1980) »La suffixation parasitaire en ›o‹ dans la français populaire«, Meta: journal des traducteurs/ Meta: Translators› Journal, 25.3: 347-353
• Budor, Karlo (1993) »Udvostručena množina i patvorena jednina: pleonastički sufiks -os(i) u nekim hrvatskim posuđenicama«, Suvremena lingvistika, 35-38: 41-47
• Ivančić, Viktor (2006) Robi K. 1984-2001. 2002-2006. I-II. Beograd: Fabrika knjiga
• Mandelbaum-Reiner, Françoise (1991) »Suffixation gratuite et signaletique textuelle d›argot«, Langue française, 90.1: 106-112
• Radtke, Edgar (1992) »La dimensione internazionale del linguaggio giovanile«, str 5-44, u: Banfi, Emanuele, Alberto A. Sobrero, ur. Il linguaggio giovanile degli anni novanta. Roma - Bari: Laterza, 5-44
• Sarić, Daliborka (2006) »Deminutiv u portugalskome«, Strani jezici, 35.2: 109-116
• Sornig, Karl (1981) Lexical Innovation. A Study of Slang, Colloquialisms and Casual Speech. Amsterdam: John Benjamins
• Talan, Nikica (2003) Osnove gramatike portugalskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga
• Vidović, Radovan (1993) Jadranske leksičke studije. Split: Književni krug
• Vinja, Vojmir (1998) Gramatika španjolskog jezika. Zagreb: Školska knjiga
• Vrcan, Srđan (2003) Nogomet - politika - nasilje. Ogledi iz sociologije nogometa. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko sociološko društvo
• Zwicky, Arnold M., Geoffrey J. Pullum (1987) »Plain Morphology and Expressive Morphology«. Aske, John, Natasha Berry, Laura Michaelis, Hana Filip, ur. Proceedings of the Thirteenh Annual Meeting February 14-16, 1987: General Session and Parasession on Grammar and Cognition. Berkeley: Berkeley Linguistic Society, VII: 330-340; također u PDF-u