10. 1. 2010.

Nikola Košćak

Izbor iz književne kroatistike 2008–2009.

Pavličić, Pavao, »Mala tipologija moderne hrvatske lirike«, Matica hrvatska, Zagreb, 2008.

Prema riječima autora, ova tipološka analiza podrazumijeva prikaz »iz kojega bi se vidjelo kako se pojedine generacije, grupe i škole odnose prema temeljnim odrednicama svoga posla«. Takvih odrednica, prema Pavličiću, ima sedam – tradicija, zbilja, čitatelj, autor, svjetonazor, jezik, poezija – a svoju tipologiju autor konstruira na temelju teze da u svakome od sedam tipova poezije prevladava pitanje odnosa spram jedne od sedam spomenutih odrednica. Svakako, potencijalne povode za diskusiju moglo bi se pronaći kako u pretpostavljenih sedam odrednica i sedam tipova lirike tako i u tome da nijedan tip poezije ne dijeli temeljnu odrednicu s nekim drugim tipom.

Prvi tip odgovara uvriježenim alternativnim nazivima kao što su pjesništvo hrvatske moderne, secesija (Žmegač), prva moderna (Jelčić) i sl. Tip je to larpurlartističke lirike koji se javlja u vremenima izrazite poetičke heterogenosti hrvatske književnosti (podsjetimo samo na istodobne realističke, naturalističke i modernističke romaneskne prakse). Lirika ovoga doba pretežno je esteticistička, a liričnosti se teži i u prozi, drami i raznim prijelaznim žanrovima (crtica, feljton). Pavličić smatra da je upravo odnos prema tradiciji, u ovome slučaju prema proteklih šezdesetak godina, ono što odlučno određuje ovaj tip, te da se u ovome tipu lirike iz odgovora na pitanja o odnosu prema tradiciji izvode odgovori na sva druga bitna poetička pitanja. Distanciranje od te tradicije pretežno je ipak implicitno. Pjesnici se najdirektnije odvajaju od nje svojom tendencijom udaljavanja od masovnoga ukusa, aristokratizmom duha i zanemarivanjem angažirane funkcije poezije. No, postoje i tradicijski elementi koje moderni pjesnici uvažavaju i ugrađuju u svoju poeziju. Na razini oblika to je forma soneta, a na razini tematike sklonost trubadurskim motivima i stiliziranim dvorskim i sličnim situacijama. Nesklonost društvenom aktualitetu povezana je s idejama o čistoj poeziji. Izuzeci od toga su rijetki, a među njima ističe se angažirani dio Matoševa opusa. Premda se zbilja pretežno drži banalnom i ružnom te se ignorira, ipak se pridaje znatna pozornost estetskome aspektu stvarnosti – inspirativnosti krajolika i predmetima umjetničkih praksi kao što su slike, kipovi, zgrade i dr. Prema Pavličiću, jedina je prava zbilja za ove pjesnike zapravo umjetnost. Međutim, autore ovoga tipa obilježava i stanovita ambivalentnost: larpurlartisti u poeziji, kao građani žestoko su angažirani (pogotovo Vidrić i Domjanić), a neki se angažiraju i pismom (Matoš u publicističkome diskursu).

Od recipijenta ove poezije mnogo se očekuje, primjerice stanovit rafinirani esteticistički senzibilitet, kao i kulturološka znanja poput poznavanja raznih umjetničkih praksi, po čemu se ova poezija bitno razlikuje od dotadašnje. Visok stupanj stilizacije i artificijelnosti izraza u uskoj je vezi s implicitnim autorom ove poezije, koji je uočljivo razdvojen od empirijskoga. Njega Pavličić prepoznaje, primjerice, u konceptualiziranome, »kostimiranome« lirskom subjektu, koji je sklon pojavljivati se kao lik u »radnji« pjesme – kao srednjovjekovni paž, petrarkistički zaljubljenik, osamnaestostoljetni markiz i sl. Kazivač ovih pjesama, kako ga naziva Pavličić, osamljenik je, melankolik, eskapist, pomalo i mizantrop.

Ponešto izazovne teze donosi Pavličić u potpoglavlju o jeziku modernista, za koji piše da ga pjesnici shvaćaju ponajprije kao sredstvo oblikovanja stanovitih estetskih vrijednosti koje nadilaze jezičnu dimenziju teksta. Pjesnici, prema autoru, nisu skloni eksperimentirati u jeziku, ne diraju njegovu standardnu sintaksu i morfologiju, te se jezik kao potencijalni izvor umjetničkih učinaka shvaća samo djelomično, na razini pojedinačnih stilskih sredstava (poput sinestezije). Kao što ih priroda zanima tek u onim aspektima u kojima oni otkrivaju njezinu »estetiziranost« (vrt se pretpostavlja šikari), tako ih i dijalekt počinje zanimati isključivo zbog toga jer im je nalik na neku estetičnu strukturu koja je nastala sama od sebe. S druge strane, ne tendiraju transponiranju elemenata suvremenoga kolokvijalnog jezika; dapače, skloniji su stilizaciji arhaičnoga jezika starije hrvatske književnosti (Nazor, Begović, Ujevićev Oproštaj). Prema Pavličiću, jezik u ovoj lirici nije glavno sredstvo poetskih inovacija – one se zbivaju uglavnom na pojmovnoj razini.

Svojevrsno aristokratsko poimanje poezije podrazumijeva odabranoga recipijenta, a ni od njega ta lirika ne traži čitavu osobu, nego samo onaj njezin dio koji je »zadužen« za estetsko i univerzalno. Što se tiče mjesta u društvu, premda nesklona aktualitetu i angažiranosti, smatra se da poezija ipak na svoj osobit način, posredno, doprinosi i zajednici. Na kraju poglavlja Pavličić prema Curtiusu svrstava poeziju hrvatske moderne među antiklasične poetike, gdje bi ona pripadala zbog svoje visoke osviještenosti o vlastitome mediju i mjestu te prema složenosti izraza kao svojemu estetskome idealu.

Avangardističke, odnosno ekspresionističke poetike koje su uslijedile nakon razdoblja moderne Pavličić, uz neke ograde, predlaže objediniti nazivom aktivizam, koji ipak ne spominje često u nastavku. Drugi tip, čije se gibanje smješta između 1914. i 1928. godine, bio bi prvenstveno određen svojim odnosom spram zbilje. Zbilja se ponajprije shvaća kao društvena stvarnost, a odnos prema njoj izrazito je negativan i vrednuje se isključivo iz etičke, a ne, kao kod prethodnoga tipa, iz estetičke perspektive (iako valja primijetiti da nova estetička mjerila uključuju i ružno kao predmet interesa). Premda je odnos prema zbilji pretežno negativan, svakodnevni život, gradski pjezaž, industrijski i sirotinjski motivi sada postaju vrijednima pozornosti, pa čak i povlaštenim predmetom poezije. Pjesnici sebe drže glasnogovornicima napaćenih i potlačenih, a evazija u poeziji modernih odmjenjuje se utopijskom projekcijom. Slično kao i kod njihovih prethodnika, u ekspresionističkoj se poeziji više implicitno polemizira s neposrednom tradicijom, no ovaj put i naglašenije u manifestima i metaliterarnim spisima (Šimić, Donadini, Krležina Hrvatska književna laž). Pa ipak, tradiciji se ne posvećuje toliko pozornosti koliko zbilji. Zahtjevi zbilje odveć su veliki, a tradicija je prema zbilji ionako bila nemarna, pa čak i bešćutna. Manihejski moralistički stav ove poezije manifestira se i u podjeli recipijenata na saveznike i protivnike. Aristokratizam duha zamjenjuje glas »čovjeka uopće«. Svjetonazorski, odnosno ideološki iskazi česti su i eksplicitni, prema Pavličiću – kao u filozofskoj tezi ili u izjavi pred sudom.

Na tzv. formalnome planu preferira se slobodni stih, metaforika je jarka i šokantna, narušavaju se konvencije sintakse, metra i vrste (npr. soneta), javljaju se grafički eksperimenti, teži se inovativnosti. Pjesnici su izrazito svjesni performativnog aspekta jezika. Zanimljive teze Pavličić donosi i u vezi s leksikom i sintaksom ove poezije. Prema njemu, leksikom ova poezija nastoji odrediti zbilju, a sintaksom iskazati želju za njezinom promjenom. U svrhu ilustracije ovih teza Pavličić evocira tipičan ekspresionistički leksik (tehnika, promet, požar, rat, krv, potres, pad i dr.) te podsjeća na ekspresionističku sklonost kratkim rečenicama, posebno uskličnima i upitnima, kao i na izmjenu kratkih i dugih rečenica, eliptičnost i dr. Na to bi se nadovezivala i česta uporaba hiperbola za intenziviranje događaja i povezanih emocija, odnosno personifikacija atmosferskih fenomena i apstraktnih pojmova. Ekstrovertnost, moralizam i svojevrsni titanizam velikih tema i gesta ubrzo su se, međutim, »ispuhali«, a na sceni će u tridesetima zaživjeti novi tip poezije.

Za treći tip Pavličić ponovno iznalazi svjež termin – skeptički – no ni njega ne ponavlja često u nastavku. Skepticizam bi ovdje trebao upućivati na spoznajni oprez poezije tridesetih i četrdesetih godina, ali i na zajedničku značajku sumnje u mjesto i misiju poezije ovih heterogenih poetika. Zajedničko bi ovim pjesnicima bilo povlašćivanje funkcije čitatelja, odnosno osobita briga za njega. Običan čovjek, odnosno, prema Pavličićevim riječima, prosječan građanin, gdje se ova poezija obraća upravo njegovoj prosječnosti, implicitan je recipijent lirike trećega tipa. U gradu se sada nalaze lirski motivi, on se više ne promiče u simbol propasti civilizacije kao kod prethodnika. Zbilja nije toliko »na meti« koliko se opisuje, registrira, pokušava fiksirati, a sklonost rubnim psihološkim stanjima sada se zamjenjuje tendencijom k umjerenijim i svakodnevnijim osjećanjima – sjeti, nostalgiji, sućuti, ljubavnoj čežnji itd. (Cesarić, Majer).

Pavličić primjećuje da, unatoč nenaglašenom odnosu prema tradiciji, pjesnici ovoga tipa daju legitimitet tradicije poeziji prethodna dva tipa, koji su iz njihova gledišta zapravo i jedina prava tradicija. Štoviše, Pavličić grupira pjesnike ovoga tipa prema tome kojoj su od tih dviju tradicija skloniji – na »artističku« stranu tako svrstava Ujevića, Wiesnera, Alfirevića i Šopa, a na »aktivističku« Tadijanovića, Kozarčanina, Ivaniševića i Krležu, koji bi zapravo tek čuvao kontinuitet s vlastitim pjesništvom. Prvi nasljeduju stilske, metričke i motivske tekovine, a odbacuju težnju »autonomiji estetskih vrijednosti«. Drugi, nešto malobrojniji, koriste slična sintaktička rješenja i skloniji su slobodnome stihu. Još su dvije tradicijske linije ovdje značajne. Poezija ponovno, nakon duga razdoblja zanemarivanja, nalazi inspiraciju u usmenome pjesništvu (Kaštelan), no riječ je više o svojevrsnoj tehnici »oživljavanja izraza« nego o identificiranju s usmenošću kao »znakom naškosti«, što je, prema Pavličiću, vrlo nalik odnosu koji su slikari onoga doba imali spram naivne umjetnosti. Jezik pak nastoji biti blizak i razumljiv, blago i nenametljivo stiliziran. Na razini leksika prodiru pojedini termini iz svakodnevice i urbanoga okružja, a estetizacija se zasniva pretežno na fonetskoj razini: rimi, onomatopeji, zvukovnim figurama. Prema Pavličiću, u ovo doba zvučnost postaje strukturnim načelom u tolikoj mjeri da zvuk kod nekih pjesnika počinje nadomještati sadržaj (Kruno Quien, Josip Stošić).

Skepticizam ovi pjesnici demonstriraju i koncepcijom autora – o njoj se sada promišlja mnogo opreznije, jer dok je prije pjesnik imao auru čudaka ili proroka, pa bio i neka vrsta zvijezde, sada mu, kako podsjeća Pavličić, konkuriraju filmski glumci, pjevači lakih nota, sportski šampioni i sl. Stoga pjesnik sada sebe prikazuje tek kao nešto senzibilnijega prolaznika na ulici (Cesarić) ili je izrazito sklon autobiografizmu (Tadijanović), a osjećaji i misli lirskoga subjekta recipijentu su zanimljivi zbog toga jer se s njima lako identificira. Ovakav koncept autora može se dovesti u vezu i s prevladavajućim intimizmom ove lirike. Tu se čini važnim i to što pjesništvo dobiva konkurenciju u popularnoj glazbi, koja sada »preuzima« funkciju izražavanja kolektivnoga senzibiliteta. Ne čineći velike koncesije masovnome ukusu, lirika je istovremeno i artistička i društveno senzibilna, ali pretežno se ipak bavi individualnom, intimnom stranom ljudskoga života. Zanimljiva je i Pavličićeva usporedba aktivističkoga i skeptičkoga tipa: dok bi prvi bio izraz mladosti, obraćao se mladome čovjeku, pa se i njegov lirski subjekt mogao najbolje zamisliti kao mlad čovjek, pjesništvo tridesetih bilo bi izraz zrela subjekta, čovjeka u srednjim godinama, dapače građanina »u najčistijem stanju«, čija se prosječnost, prema Pavličiću, demonstrira i po njegovoj životnoj dobi.

Za identitet četvrtoga tipa odsudno bi bilo to što je on ponajviše zabrinut za poziciju autora. Krugovaška poezija, prema Pavličiću, naročito je obilježena preispitivanjem autora, koji se upleo u nesamoskrivljene aporije u vezi sa slobodom – kako biti egzistencijalno slobodan kada to nisi u političkome smislu? Opća mjesta francuskoga egzistencijalizma u ovoj se poeziji uobličuju na specifične načine. U neslobodnome političkome kontekstu govor zadobiva posebnu težinu, a pjesnički govor mora se obraniti spram svih represivnih pritisaka, stoga kod krugovaša pjesnik postaje simbolom ljudskoga položaja uopće. Neminovan gubitak, prema Pavličiću, čak i nije uvjetovan tim pritiskom različitih sila, među kojima je vlast samo simbol, ali ne i jedini izvor pritiska – ljudska sudbina kao takva shvaća se kao gubitak. Unatoč tome, valja odlučiti da se padne dostojanstveno, čak dostojanstveno i lijepo. No, ovaj tragizam egzistencije ipak je otvoren čitateljskoj identifikaciji, jer pjesnik je koncipiran kao običan čovjek, nalik onome iz međuratne poezije.

Kao što mu nije dopuštao da svoje egzistencijalne brige upražnjava na građanski način, apstinirajući od svake ideologije, represivan državni aparat krugovaškome pjesniku ne dopušta ni da se modernistički odnosi spram tradicije, odnosno da je negira. Prigrabivši sebi atribut avangarde, vlast tako uvjetuje pretežno afirmativan krugovaški stav prema tradiciji. Poezija se okreće Matošu i Vidriću, odnosno pjesništvu koje se smatralo oslobođenim od svake socijalne obaveze. Također, krugovaši su skloni korištenju tradicionalnih formi poput soneta, česte su izravne referencije na stariju hrvatsku književnost, a relativno opušten način na koji je to činio Slamnig najavljuje i postmodernistički odnos prema tradiciji.

Kako afirmativan govor o zbilji za krugovaše ne dolazi u obzir, a zbilja se ipak ne smije prešućivati, njihov jezik prilično je »basnovit«, a alegorizacija postaje njihov temeljni stav prema zbilji. U tome kontekstu ne bi smjelo čuditi ni često korištenje arhetipskih motiva (more, rijeka, planina, stablo, kuća, cesta i dr.), kao ni to da je simboliku katkad teško dešifrirati.

Prema Pavličićevim tezama, unatoč egzistencijalističkome opredjeljenju, u recepcijskome modelu krugovaške poezije više je prisutna svijest o povijesnoj određenosti nego o univerzalnosti. Implicitni je čitatelj ove poezije određen specifičnim povijesnim iskustvima – o totalitarizmima, svjetskome ratu, atomskoj opasnosti i dr. Nadalje, riječ je o recipijentu koji je pripadnik iste generacije kao i pjesnici, kao i o pripadniku određenoga kulturnoga kruga, o čemu svjedoče brojne aluzije na baštinu te ugrađivanje elemenata dijalektalnih i žargonskih govora. Ovo potonje pak nerijetko se čini uz preoznačavanje – primjerice, Slamnigovo pjesništvo vrlo dobro ilustrira kako se i uz pomoć žargonizama može govoriti o »uzvišenijim« temama suptilnije naravi. Koncept jezika kao područja slobode povezan je i sa sklonošću jezičnome eksperimentiranju, kao kod Slamniga ili Bore Pavlovića.

Peti tip obilježavala bi svijest o važnosti izražavanja vlastita svjetonazora, a identitet nove generacije pjesnika, okupljene oko časopisa »Razlog«, više bi bio određen radikaliziranjem temeljnih krugovaških stavova (naročito se ugleda na Mihalića) nego težnjom da nađe mjesto razlike spram prijašnje generacije. Dužnost pjesnika sada je izražavati stanovit pesimizam i rezigniranost, unatoč relativnome popuštanju ideološkoga pritiska i ekonomskome napretku.

I dok su pjesnici moderne druge žanrove koristili kako bi dali oduška i svojim neestetičkim nagnućima, razlogovci rado koriste esej kako bi upozorili na strategije tumačenja poezije, koristeći ga, prema Pavličiću, katkad i kao svojevrsne upute za uporabu. Za razliku pak od krugovaša, filozofske teme više se ne zaodijevaju u alegoriju, nego se iznose doslovno, iako nerijetko i neprozirno. Heideggerovska nagnuća pogotovo su prisutna u nastojanju da se pjesmom filozofira. Dapače, filozofičnost postaje mjerom vrijednosti, te se drži da je pojmovno pjesništvo (nasuprot slikovnome) – prema podjeli Ante Stamaća – njihovu vremenu primjereniji tip. Prema Pavličiću, zamršenost i neprozirnost izraza, međutim, katkad razotkriva tek simulaciju mudrosti. S krugovašima ih veže i sklonost arhetipskim pojmovima, a filozofičnost – u skladu s heideggerovskom idejom o jeziku kao kući bitka – manifestira se i frekventnošću apstraktnih imenica koje označavaju duševna stanja ili misaone radnje. (Pavličić primjećuje i stanovitu napetost između neprozirnosti semantike i kristalno jasne sintakse.) Stoga ne čudi da prosječan čitatelj njihovu poeziju doživljava kao nešto silno udaljeno od stvarnosti, dapače, ona od njega traži prilagodbu i stanovit napor pri recepciji. Prema Pavličiću, čitatelj ovdje i ne može biti običan građanin, već neka vrsta profesionalca, čak pjesnika. Neodlučni žele li biti pjesnici ili filozofi, razlogovci nisu doprli do šire publike, no tome se doskočilo tako da su nečitanost smatrali dokazom vrijednosti vlastite poezije – koja postavlja teška i mučna pitanja koja nisu za svakoga.

Međutim, s vremenom je i kod nekih razlogovaca došlo do zaokreta – koliko se referencijalnost u početku odbijala, toliko je kasnije snažnije prodrla u njihovu poeziju. Početni hermetizam biva zamijenjen izuzetno afirmativnim odnosom prema tradiciji u 70-ima i 80-ima, pa tradicija kod razlogovaca postaje poetički važnijom nego u ijednome drugome tipu (sklonost sonetu i vezanome stihu). Pavličić postavlja i neka zanimljiva pitanja u vezi s ovim radikalnim zaokretom. On, naime, pita koliko je početno avangardističko odbacivanje baštine utjecalo na financiranje časopisa i knjiga, te nisu li razlogovci »zaokrenuli« upravo zato što su uvidjeli da tim odbacivanjem »pušu u isti rog« s tzv. političkom avangardom.

Prema Pavličiću, poetika razlogovaca, u kojoj nema mjesta ni za humor, ni za radost, ni za svakodnevnu komunikaciju, dala je promjenjive rezultate. S druge pak strane, čini se da je više razlogovaca dosegnulo svoju pjesničku individualnost (Petrak, Ganza, Zidić, Maroević) i ispisalo antologijske pjesme tek nakon što su posumnjali u razlogovsku poetiku.

Promjena društveno-političkog konteksta krajem 60-ih i početkom 70-ih u svijetu i u Hrvatskoj poklapa se i sa zaokretom u poeziji. Šesti tip označen je ulaskom u postmoderno stanje i određen je, prema Pavličiću, ponajprije odnosom poezije prema jeziku. Poezija odustaje od angažmana, gubi primat pred ostalim vrstama (roman, novela), a čitanost ponovno dobiva na cijeni. Filozofičnost razlogovskoga tipa odmjenjuje se problematiziranjem jezika, koji se više ne smatra kućom bitka u kojoj stanuje istina. Eksperimentira se jezičnim mogućnostima, često na akustičkoj, a ponekad i na vizualnoj razini. Paradigmatsko je u tome smislu ludističko pjesništvo Zvonimira Baloga, gdje se riječi kombiniraju više na temelju zvučnih i tvorbenih podudarnosti nego s obzirom na značenje. Pjesme sada često sadrže element dosjetke. Srodan je i postupak tipičan za Branka Maleša – svojevrstan sudar sintaktičkih obrazaca i riječi koje su u njih spregnute često rezultira novim smislom ili čak zanimljivom besmislicom. Ukratko, jezik se shvaća kao polje slobode, a isticanjem njegova prvenstva pred zbiljom on sada nudi široke mogućnosti. Ipak, ima i pesimističnijih poetika, poput Makovićeve, gdje se polazi od pretpostavke o ponoru između riječi i stvari – tjeskobnost ponora kuša se premostiti rekreiranjem materijalnog svijeta uz pomoć riječi.

Odnos prema tradiciji u ovome tipu svodi se isključivo na odabir unutar individualnih poetika. Stavovi su prema njoj raznorazni: dok se Paljetak okreće starijoj baštini, drugi se radije oslanjaju na avangardistička iskustva (ekspresionizam, zenitizam, Severa). Prema Pavličiću, zbog nemogućnosti uspostavljanja vrijednosnih kriterija, ovakav je odnos tipično postmodernistički. Prema čitatelju ovaj je tip uglavnom blagonaklon – literatura postaje važna kao zabava. Naklade i čitanost rastu (Dedić, Balog, Majetić, Paljetak), a dobar dio pjesnika ne libi se ni pisanja tekstova za zabavnu muziku. (Ipak, ima i onih koji nastoje biti još ekskluzivniji.) Načelni agnosticizam i doba slabe misli ogledaju se u sumnji u vrijednost svjetonazorskih izričaja, pa čak i u shvaćanju da su potonji nešto odbojno i neprilično. Unatoč dojmu o heterogenosti pjesništva 70-ih i ranih 80-ih, Pavličić drži da ono zadobiva svoj identitet i po tome što poezija sada prihvaća vlastitu skučenost u smislu društvenoga dometa, utjecaja i važnosti.

Prema Pavličiću, lirika je u posljednjih petnaestak godina 20. stoljeća zaokupljena samom sobom. S obzirom na to da je društveno marginalizirana, ona je sada još »zaigranija« nego u prethodnome tipu (autor ovdje čak evocira i načela kompjutorske igre). Premda su ratna zbivanja uvjetovala i nastanak ratno angažirane poezije, još uvijek se piše i poezija koja održava kontinuitet s poezijom 70-ih i 80-ih. Na temelju ove zamjedbe Pavličić će kazati da je ova dvostrukost uvela hrvatsku poeziju na velika vrata u postmodernizam, u skladu s geslom anything goes. Poezija, dakle, sada može činiti što god hoće. Tip je to koji obilježavaju i zasebne poetike i estetike, a lirika se puni osobnim mitologemima. Heterogenost se oprimjeruje i intertekstualnim inventurama svega što se događalo u dvadesetostoljetnoj poeziji. Pavličić ističe i intermedijalne aspekte ove poezije, naročito upisivanja pop-kulture (film, rock-glazba, strip), kao i svijest o medijskoj posredovanosti stvarnosti. Prema njemu, poezija ovoga tipa ne pokazuje znatan interes za jezik, što bi kao posljedicu imalo to da su njihovi tekstovi konvencionalniji od onih njihovih prethodnika te da je važnije ono što se govori od onoga kako se govori. Inzistiranje na jednostavnosti govora Pavličić ilustrira primjerom iz zbirke Tatjane Gromače, a u vezi s ciljanim čitateljem iznosi tezu prema kojoj je za ovaj tip karakteristična želja za otimanjem tuđega recipijenta – prije svega pop-kulturno osviještena potrošača.

Ipak, na kraju pregleda sedmoga tipa, Pavličić će istaknuti kako je o njemu bilo najteže izreći precizne sudove. Pregled završava razmatranjem marginalne pozicije suvremene poezije, dovodeći potonje u vezu s problemom medija. Prema autoru, u velikoj mjeri obuzeti medijima, suvremeni pjesnici pomalo su paradoksalno »pali« upravo zbog medijske marginalizacije njihovih praksi.

Uobličena u specifičnoj pomično-prstenastoj strukturi poglavlja i potpoglavlja, Pavličićeva knjiga svakako nije mala, kako bi mogao sugerirati njezin naslov (četiristotinjak stranica). Njezin je stil pristupačan, metajezik tradicionalistički, a njezini teorijski temelji manje-više implicitni. Suvereno pisana, ona okuplja mnoge već poznate činjenice na jednome mjestu, ali i provocira ili potiče na raspravu mnogim novim tezama i ocjenama. Nakon izlaganja pomalo nezavidno intonirane ocjene stanja suvremene poezije, Pavličić još jednom pribjegava već spomenutom izazovnom cikličkome načelu te na temelju pretpostavke o pravilnosti u smjenjivanju vjere i sumnje u poeziju predviđa kako bi u skoroj budućnosti ta vjera trebala biti ponovno pronađena.

Protrka, Marina, » Stvaranje književne nacije – Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. stoljeća«, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, 2008.

U »Stvaranju književne nacije« Marina Protrka bavi se problematiziranjem diskursnih praksi koje proizvode književnu vrijednost u hrvatskoj periodici 19. stoljeća.

I dok su pitanja oblikovanja kanona u drugim kulturnim sredinama »otkrivena« još 80-ih, u našoj sredini projekt Marine Protrka donekle je pionirskoga tipa. Kako i sama autorica napominje, historiografski radovi o hrvatskoj književnosti dosad su bili pretežno orijentirani na prezervaciju književnih vrijednosti, a ne na propitivanje njihove uvjetovanosti. U pretežnome dijelu domaće književne historiografije kanon se pretpostavlja kao posljedica, odnosno cilj proučavanja književnosti. Novije perspektive orijentirane su više na podrivanje postojećega kanona (čime se eksplicitno Marina ne bavi), kao i na propitivanje strategija stvaranja kanona. I dok je u drugim kulturnim sredinama ova uvjetovanost tumačena prvenstveno kao »manifestacija« ideoloških interesa građanske klase, u našoj, kako piše autorica, tome valja dodati i svijest o vlastitoj rubnosti, kao i zasnivajuću traumu nacionalnoga identiteta.

Za razliku od kršćanskoga pojma kanona koji, prema Bitiju, podrazumijeva korpus biblijskih spisa kojima Crkva pripisuje autentičnost podjednako u smislu božanskog podrijetla i u smislu zakonodavne religijske vrijednosti, književni je kanon kategorija obilježena relativnom promjenjivošću, a određuje se kao skupina književnih djela kojima je (obično) akademska zajednica pripisala središnju važnost za određenu kulturnu zajednicu. Proizvodnja kanona usko je vezana uz 18-stoljetne i 19-stoljetne koncepte nacionalne povijesti, u kojima se iznalazi razvojna linija neke zajednice koja od drevnoga doba navodne stabilnosti i prosperiteta vodi kroz trenutačne povijesne nedaće do projiciranoga »probuđenoga« stanja zajednice, koje je ujedno i povratak stare slave. Povijesna uvjetovanost ovakvih koncepata proizlazi iz jačanja građanske klase, slabljenja autoriteta Crkve, raspadanja velikih carstava i dr. Kanonizirani tekstovi nacionalne književnosti unutar koncepta svjetske književnosti kao suglasja reprezentativnih ostvarenja funkcioniraju kao svojevrstan kulturni kapital koji posvjedočuje vrijednost nacionalne kulture, a time daje i legitimitet nacionalnome identitetu.

Književna povijest, prema Marini Protrka, postaje moguća tek ako postane sociološka, ako se pozabavi djelovanjem i institucijama. Bourdieuovske teze o autonomizaciji književnoga polja autorica povezuje s tezama Johna Guilloryja, Barbare Herrnstein Smith i drugih o relativnosti književnih vrijednosti, koje se ustanovljavaju unutar interpretativnih zajednica koje pretendiraju na institucionalizaciju vlastita koncepta kanona. Prihvaćajući ovaj tip relativizma, Marina Protrka dosljedno se drži postavke da konstante književnih vrijednosti postoje samo u smislu konstantnosti varijabla o kojima te vrijednosti ovise. Pritom se kao spomenute varijable shvaćaju psihofiziološke strukture, spol, godine, etička i nacionalna, kulturna, formalna i neformalna izobrazba, »temperament«, »raspoloženje«, trenutačni interesi, nebrojene društvene, kulturne, institucijske i kontekstualne varijable itd. Ostavljajući problematiziranje eventualne trajne vrijednosti književnoga djela postrani, ona se ne bavi estetsko-literarnom, kognitivnom, praktičnom i svakom drugom vrijednošću kanoniziranih tekstova, nego mehanizmima i strategijama kojima se upravljalo procesom oblikovanja kanona. Taj se proces, prema autorici, najjasnije »vidi« u književnoj periodici, pogotovo zato što su u našoj sredini u to vrijeme časopisi zamišljeni više kao, vrazovski rečeno, »hambari odabrana žita« nego kao, šenoinski, »pokušališta«.

Samo književno i kulturno polje zasniva se u časopisima prve polovice stoljeća – prvenstveno u »Danici« i »Kolu«. Ispočetka, radi se na stabiliziranju koncepta kulturnoga identiteta, iznalazi kontinuitet u tradiciji, »traži« jezični standard, razrješavaju problemi regionalnih razlika. Suvremena historiografija proces nacionalne integracije promatra između ostaloga i kao proces stvaranja političke zajednice kojom se prevladavaju lokalizmi i regionalizmi etničkih zajednica. Stoga je jedno od ključnih pitanja za nosioce nacionalnointegracijskoga procesa (pripadnike građanske klase) iznalaženje zajedničkoga imena jezika i naroda, kojim se nadvladavaju i okupljaju već donekle izgrađeni partikularni identiteti. Doba je to Gajevih polemika s raznoraznim »svojljubima«, prema njemu, regionalnom sviješću ograničenih pojedinaca. Nastojanja iliraca nailaze na ozbiljne prepreke: pokrajinske književnosti imaju jaku tradiciju, a »dijalektalna« je standardizacija ponegdje već uvelike uznapredovala. Osobit otpor štokavskome standardu i pravopisu promoviranima u »Danici« pružaju zadarski krug oko »Zore dalmatinske« i »Danicza zagrebechka« Ignaca Kristijanovića, kalendar pisan već uvelike standardiziranim hrvatskokajkavskim jezikom. Nositelji ilirske ideje i zagovornici štokavskoga standarda, građanstvo i srednje plemstvo, dotad uglavnom favoriziraju njemački jezik. Istovremeno, velik dio obrazovanih posve je nesenzibiliziran ili čak protivan glede pitanja »otkrivanja« narodnog jezika i književnosti.

Usporedo s procesima standardizacije iznalazi se književna tradicija. Književni kanon koji se tada oblikuje počiva na formalnoestetskome kriteriju, no on usto doprinosi i oblikovanju nacionalnog identiteta. U ovome kontekstu »traži« se, donekle i koleba, između stare dubrovačke književnosti i pučke tradicije. Ilirski koncept jedinstvenoga jezika utemeljen je na herderovsko-rousseauovskim premisama o izvornosti i prirodnosti materinjeg jezika, no, kako je Demeter isticao, stjecajem burnih povijesnih okolnosti taj je jezik navodno uvelike osiromašen, stoga se smatra da bi standard trebalo oblikovati prema jeziku pisane književnosti, osobito dubrovačke. Romantičarski pak koncept genija koji je »u dosluhu« s duhom naroda utjelovit će »naš Vergilije«, Gundulić, uspoređivan i s Homerom i Danteom. Usvajanjem ideje genija kao kantovske urođene sposobnosti pomoću koje priroda umjetnosti propisuje pravilo, dugo vremena kanonski status zadobivat će djela za koja se smatralo da uspješno sintetiziraju temelj usmenoga, odnosno narodnoga i nadgradnju umjetničkoga (primjerice Smrt Smail-age Čengića).

U prvoj polovici 19. stoljeća autonomizacija književnosti tek je u začetku. Pojam književnosti postupno se od pismenosti u najširem smislu svodi na lijepu književnost i razgraničuje od pisanja determinirana praktičnom svrhom – u našem kulturnom prostoru sve do sredine 19. stoljeća. Tijekom procesa autonomizacije lijepa se književnost uspostavlja i u razlici spram pučke, usmene, narodne, trivijalne književnosti. Obrazovani puk i aristokratske, kasnije građanske žene nastoji se odvratiti od stranih trivijalnih romana, građenih prema obrascima romansi, koje navodno na neprikladan način zadiru u tjelesnost, erotičnost i seksualnost. Pa ipak, s ciljem pridobivanja i prosvjećivanja najširih društvenih slojeva elementi romansi ugrađivat će se i u nastajuću umjetničku, »domoljubnu« književnost. Ovdje Marina Protrka evocira Šenoine romane te citira Jagića, inače zagovornika esteticizma i visoke književnosti, koji u jednome članku piše čak i o kradomičnome ispravljanju i dopunjavanju u knjigama koje puk već otprije voli. Od primarne je važnosti da puk »ushtije čitati«; kasnije, prema Jagiću, lako će mu se »podmetnuti« i druge knjige. Diskriminativnost suda ukusa podupirat će jaz između obrazovanih i neobrazovanih slojeva društva, kojemu će se kasnije na specifične načine odupirati Šenoa.

I dok se književna vrijednost već u »Danici« razglobljuje od puko poučnoga ili zabavnog pisanja, »Kolo«, a kasnije i »Vijenac« bit će još izrazitije autonomizacijski ustrojeni. Marina Protrka ocrtava dinamiku procesa autonomizacije književnosti u časopisnim diskursnim praksama na sljedeći način: vrednuje se selekcijom, grafičkim oblikovanjem i smještanjem, a eksplicitno i komentarom, kritikom i obavijestima. »Danica« favorizira poeziju (epsku, prigodničarsku, ljubavnu i domoljubnu), »Kolo« profilira književnu kritiku, »Neven« potiče pisanje proze i objavljivanje usmenoga stvaralaštva, a u »Vijencu« nakon početnog privilegiranja poezije, tijekom i nakon Šenoina urednikovanja, proza zauzima povlašteno mjesto. S modernom vraća se ugled poeziji i kratkim proznim oblicima.

Analogno dinamici u vrednovanju književnih žanrova odigravaju se i paralelna zbivanja koja unutar književnoga polja usmjeravaju proces njegove autonomizacije. Status književnoga djela popraćen je i uspostavljanjem funkcije autora, kao i ovlašćivanjem povlaštenih čitatelja: kritičara, povjesničara i znanstvenika. Analizirajući 19-stoljetno izdvajanje autora kao dominantnu funkciju književnosti, teza je Marine Protrka da književna periodika ustraje na sakraliziranju autora. Kao znakovit primjer ona izdvaja Gundulića te promatra u kojim je segmentima časopisnih diskursnih praksi provođena njegova kanonizacija, odnosno kako je »Osman« postao klasikom. Osim što mu se naknadno organizira pokop i »posmrtno slavlje«, dijelovi Gundulićeva djela, naročito »Osmana«, kontinuirano se objavljuju, njega se citira, uzima kao moto, prepričava, njemu se vlastiti tekstovi posvećuju, te ga se na različite načine intertekstualno upisuje u vlastito djelo, kao što je to učinjeno u »Smrti Smail-age Čengića«. Istovremeno, Gundulićevo se djelo objavljuje samostalno ili u antologijama, izborima i pregledima, tu su i biografije, povijesnoknjiževni i komparatistički članci, a u kritikama kanonizirani autor postupno postaje mjerom vrijednosti. Ovim praksama Gundulić postaje ideologom južnoslavenskog, ilirskog zajedništva.

Strategije kanonizacije klasika prenose se i na polje vrednovanja suvremenih autora. Kao primjer Marina Protrka razmatra proces kanonizacije »Smail-age«, koji se do danas smatra prvim klasičnim djelom obnovljene i jedinstvene hrvatske književnosti. Ovaj je status pripremljen životopisom autora, koji je prije 1848. aktivan na književnom i kulturnom, a kasnije i na političkom polju (dopuna Gundulićeva »Osmana«; 1870-ih hrvatski ban). Mažuranićev spjev zadobiva kanonski status zahvaljujući diskursnom učvršćivanju u književnopovijesnim pregledima i kritikama, gdje ubrzo postaje mjerilom dostignute umjetničke kvalitete. Spjev je imao znatno aktualno političko-pragmatičko značenje, unatoč irelevantnosti protuturske tematike u ono vrijeme, i to kao slika povijesne kondicioniranosti zajednice za opstanak u neprijateljskim uvjetima, slika otpora, pravde i posvećenosti zajedničkoj misiji. Usto, Mažuranićevo se žanrovski hibridno djelo smatra sintezom narodnog i umjetničkoga genija, uspješan spoj narodne metrike, folklora i Kačića s jedne strane te klasične metrike i »umjetnog« dubrovačkog pjesništva, naročito Gundulića, s druge strane. Autorica obrađuje i pitanja opovrgavanja kanonskog statusa satirom u ovome procesu te uvjerljivo pokazuje kako čak i parodijski tekstovi (npr. Kovačićeva »Smrt babe Čengićkinje«), osim što imaju subverzivnu društvenu funkciju, detektiraju nosive književne tekstove neke zajednice. Ipak, u središtu je strategija kanoniziranja, prema njoj, pojam estetskoga, stoga ona smatra da bi Mažuranićevo djelo, prije nego uspješnom sintezom umjetničkoga i folklornog trebalo držati uspješnim nadilaženjem folklornih elemenata. Ovo prije svega iščitava iz teza Jagića, Šenoe i samoga Mažuranića, iz kojih je vidljivo da visoka ili estetska književnost, iako nastaje na »izvorima« narodne poezije, nju nadilazi pomnom umjetničkom izvedbom. Pritom ključnu ulogu ima poimanje funkcije autora, odnosno estetika genija.

Marina Protrka mnogo će stranica u svojoj knjizi posvetiti analizi instanci povlaštenih čitatelja, između ostaloga, i onodobnoj književnoj kritici, koja se naročito u drugoj polovici stoljeća profilira kao zakonodavna i odlučujuća za proces autonomizacije književnosti, primjerice tekstovima Augusta Šenoe, Vatroslava Jagića i Franje Markovića. Razmatra se i kritički diskurs Stanka Vraza, Ljudevita Vukotinovića i Dragutina Rakovca, koji pokretanjem »Kola« 1842. u središte svojega djelovanja stavljaju pokretanje kritike neovisne o političko-pragmatičkim ciljevima. Prema autorici, estetika koju ovi kritičari zastupaju kantovskoga je tipa (gdje ljepota djela izaziva bezinteresno sviđanje, međutim, moralni interes može slijediti sud ukusa, odnosno biti izazvan njime). Riječ je o estetici koja nastoji povezati lijepo, dobro i istinito, a umjetničke se vrijednosti nastoji odvojiti od dominantno nacionalnih. Prema autorici, Vrazove, Šenoine i Jagićeve pozive za narodnim razvitkom književnosti ne bi trebalo shvaćati kao folklorizam, nego kao pokušaj da se nasljedovanjem narodnoga genija pronađe autentičan književni izričaj. Pa ako Šenoa i piše da narodu treba govoriti »po njegovu srcu«, svrha upisivanja »narodnoga duha« u književni tekst je buditi »plemenitosti« univerzalnoga tipa. Do »kozmopolitizma«, kako je Šenoa smatrao, hrvatskoj književnosti trebalo bi još »1000 milja prevaliti, al ona može zato ipak raditi za civilizaciju svoga naroda i po tom i čovječanstva«. Šenoina su nastojanja, kako pokazuje autorica, pritom uvelike usmjerena na smanjivanje intelektualnih razlika u društvu, pa će se i njegovi romani čitati kao apologija građanstva u usponu, odnosno tendencija regrutiranju manje obrazovanih seljaka, zanatlija i obrtnika u građanski sloj.

U procesu oblikovanja autonomije polja trijada lijepo-istinito-dobro bit će donekle poljuljana polemikom o naturalizmu izazvanom objavljivanjem Kumičićeva romana »Olga i Lina« 1881. godine. Tako će se u polemici Kumičić usprotiviti dotad dominantnome konceptu romantičarske imaginacije i trivijalnosti, zavodljivosti i lažnosti idealizirane ljepote, zagovarajući »naravno« prikazivanje »očima znanstvenika«, između ostaloga i ružnih aspekata života. U nešto široj perspektivi valja se prisjetiti i pravaške (Starčević, Kovačić) sklonosti pučkome iskazu, koja također ugrožava građansku estetiku. Autorica smatra da je pravaško-realističko odbacivanje koncepta uzvišenog i šenoinsko-turgenjevljevskoga plemenitoga uljepšavanja života ubrzalo proces autonomizacije književnosti, usmjerivši je prema modernističkoj estetizaciji i larpurlartizmu. Nova će generacija pisaca i kritičara književnost udaljiti od moralnih i intelektualnih aspekata, a Matoš će i kritiku držati umjetnošću. Prikazivanjem procesa autonomizacije književnoga polja Marina Protrka neprestano ističe dinamizam toga procesa, stoga se i projekti kanona i povijesti nacionalne književnosti zapravo unekoliko odigravaju »iza leđa« aktera tadašnjih polemika, nadrastajući, kako autorica kaže, njihova osobna trvenja.

Na posljednjim stranicama autorica će se pozabaviti i ženskim subjektom tijekom procesa stvaranja nacionalnoga kanona, a unutar svoje knjige obradit će i mnoge druge teme. Knjiga Marine Protrka svakako plodno iskorištava novije teorijske postavke i doprinosi našem razumijevanju ne samo 19-stoljetne književnosti i diskursa o njoj već i šireg, povijesnog konteksta. Zbog toga, kao i zbog uzornog rukopisa i drugih kvaliteta, preporučljiva je i širem krugu čitatelja od onih koji se isključivo zanimaju za tematizirano povijesnoknjiževno razdoblje.

Šabić, Marijan, »Iz zlatnog Praga – Češka književnost i kultura u hrvatskoj književnoj periodici 1835. – 1903.«, Sveučilište u Zagrebu. Filozofski fakultet, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod – Zagreb, 2008.

Potkraj svoje knjige Marijan Šabić zaključit će da se u razdoblju hrvatske periodike kojim se bavio češka kultura nametnula kao dominantna među stranim nacionalnim kulturama. To što je dominirala između ostalih kultura nikako ne znači da je i presudno utjecala na tijekove hrvatske književnosti, pa ipak, i ova činjenica dominacije između ostalih, ako već ne i presudnost, ovako koncipiranoj knjizi daje vrlo uvjerljiv razlog i svrhu. Šabićeva knjiga disciplinirano je i koncizno podijeljena u poglavlja u kojima se problem istražuje od časopisa do časopisa, ili bolje reći, u gotovo polovici časopisa koji su izlazili tijekom ovoga razdoblja, onima najznačajnijima. Strategija analitičke iscrpnosti u obradi teme svako malo »osvježava se« sažimanjem, komparatističkim pristupom i historiografskim kontekstualiziranjem, čime knjiga dobiva i na širini perspektive i na pristupačnosti.

Pojedina su mjesta češko-hrvatskih interkulturalnih veza tijekom 19. stoljeća dobro poznata, primjerice, Gajev prijedlog pravopisa u »Kratkoj osnovi« po uzoru na češki jezik, Šenoin boravak u Pragu ili studijski dani modernih Mladih u istome gradu. Nadalje, prisjećamo se tekstova Tome Maretića o ulasku čeških riječi u hrvatsku književnost iz njemačko-hrvatskoga rječnika Mažuranića i Užarevića (1842), a poznato je i to da su onodobni hrvatski književnici bili znatno inspirirani Kollárovim idejama sveslavenstva. U dosadašnjim radovima dokazivan je i utjecaj Kačićeva »Razgovora ugodnog« u stvaranju »Kraljodvorskog« i »Zelenogorskog rukopisa« itd. Također, neki od prvih hrvatskih književnih časopisa koncipirani su po uzoru na češke – »Časopis českého muzea« utjecao je na »Kolo«, a »Lumír« na »Neven«. Podsjećajući na sva ova važna mjesta interkulturnih dodira, Šabićev će rad u središte pozornosti staviti upravo periodiku, i to zbog vrlo važne uloge koju su književni časopisi odigrali u proizvodnji hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Uz knjige književni su časopisi u specifičnome komunikacijskome kontekstu 19. stoljeća jedan od najvažnijih medija povezivanja kultura, pogotovo, kako ističe autor, ako je riječ o kulturama koje nisu u neposrednome susjedstvu.

Poznato je da se još prije izlaska prvoga broja »Danice« Ljudevit Gaj konzultirao s Kollárom i Šafaříkom u vezi s uređivanjem i jezikom lista u nastanku. Premda Gaj mnoge od njihovih sugestija nije prihvatio, spomenuta dvojica Slovaka – koji su najvećim dijelom pisali češkim jezikom i bili percipirani kao pripadnici češkoga kulturnog kruga – ipak u »Danici« zauzimaju poziciju autoriteta na koji se poziva pri ovjeravanju ideja ilirizma. Uz to, »Danica« će tijekom svojega izlaženja objaviti po petnaestak tekstova svakoga od njih. Tekstove koji su se u »Danici« doticali češke kulture Šabić dijeli na četiri skupine: (1) češki književni tekstovi, (2) tekstovi koji donose razne informacije o češkoj kulturi, (3) različiti tekstovi koji donose specifično češka vrednovanja i poglede na svijet i (4) poučni tekstovi koji se bave češkom kulturom i češko-hrvatskim odnosima, a imaju stanovitu znanstvenu ambiciju. Imamo li u vidu poznatu činjenicu da je »Danica« više orijentirana na pragmatički, rodoljubni i panslavistički diskurs, a manje obuzeta brigom spram estetske kvalitete tekstova, ne treba čuditi da se ovim preferencijama upravlja i izbor prijevoda s češkoga jezika. Tako će se u »Danici« naći uglavnom prijevodi književnih tekstova koji su imali zadaću tzv. buđenja češke nacionalne svijesti, a zanemarena ili slabo zastupljena bit će ona djela koja su danas dijelom češkoga književnoga kanona (npr. Máchin Máj). Šabić također uočava da se tada prevođena češka proza najčešće bavi temama iz južnoslavenske »junačke« tradicije, kao i češkim rodoljubnim temama s kojima se ondašnji čitatelj trebao identificirati. Također, zanimljiv je i podatak o stanovitom korpusu prijevoda češke popularne sentimentalne beletristike, koji su uvrštavani prema strategiji »zamjenjivanja« istovrsne njemačke ili francuske literature. Šabić također uočava kako se velik broj tekstova koji tematiziraju češke društvene i kulturne prilike bavi statusom češkoga nacionalnog jezika ili opisom funkcioniranja novoutemeljenih čeških kulturnih i znanstvenih ustanova. U ovim potonjima autor iščitava namjeru da se uspostavljanjem analogija izmami veći angažman hrvatskoga građanstva i plemstva, a posredno utječe i na priljev financijskih sredstava za ciljeve iliraca.

Kako je poznato, časopis »Kolo« pokrenut je s ambicijom da se stvara primarno književni i spram estetske kvalitete tekstova kritičniji časopis. Dakako, ni »Kolo« – koje je izlazilo od 1842. do 1853. – nije bilo cijepljeno od politiziranja. Šabić na temelju svojih analiza zaključuje da su unutar tako koncipirana časopisa češka književnost i kultura imale posebno mjesto, ali više ne i dominantno kao u »Danici«. Prijevodi čeških književnih tekstova prilično su rijetki, no zato se u kritičkim pregledima o češkoj književnosti daje potpunija i zaokruženija slika. Generalno govoreći, na nju se i dalje gleda blagonaklono, no sada se već pojavljuju i oštrije kritike iste. Ipak, kao ilustraciju razine kritičnosti u »Kolu« možemo – prema Šabićevu tekstu – citirati izvadak iz kritike Ismaila Sreznjevskog, kojom on zaljučuje svoj epistolarno koncipiran članak: »To su ti novosti češke, koje sam našo u Beču u dućanu Benedikta; o inih hoću da mučim, zato što nisu [vrijedne spomenuća]«. Šabić također primjećuje da je »Kolo« od 1847. – otkako je izbor tekstova vršio odbor Matice, a ne isključivo njezin tajnik i urednik ovog časopisa Vraz – više pozornosti posvećivalo hrvatskoj i drugim južnoslavenskim književnostima, te da je u tome periodu češka književnost potpuno zanemarena.

Još jedan važan časopis koji je posvećivao znatniji prostor češkoj kulturi bio je »Neven« (izlazio od 1852. do 1858. godine), koncipiran po uzoru na češki »Lumir«. Jedini hrvatski časopis koji je izlazio za apsolutizma značajan je i po tome što je, zahvaljujući prije svega Anti Starčeviću, uveo hrvatsko ime za narod i jezik. Ponovno veće posvećivanje pozornosti češkoj književnosti i kulturi, kako primjećuje Šabić, zasigurno je u vezi sa sličnostima hrvatskoga i češkoga položaja unutar iste države. U vezi s književnošću Šabić ističe da su u »Nevenu« prevedene češke pripovijesti sudjelovale u stvaranju žanrovskih temelja realizmu u hrvatskoj književnosti.

Prema pisanju autora, časopis »Naše gore list« (izlazio od 1861. do 1866) za ovu je temu važan i zato što se u njemu afirmirao August Šenoa, koji je u to vrijeme, boraveći u Pragu i Beču, objavljivao upravo u ovome časopisu, kao i u nekim češkima. U filologijski orijentiranome »Književniku« (od 1864. do 1866), koji su uređivali Franjo Rački, Vatroslav Jagić i Josip Torbar, znatan će se prostor posvećivati Šafaříkovoj tezi o tome da su samo čakavci Hrvati, a u vezi s Karadžićevim zlorabama. U »Književniku« su, poslije hrvatskoga, najzastupljeniji upravo češki autori.

Prema Šabiću, »Vijenac« (od 1869. do 1903) znatno je odstupio od naglašeno pragmatične politike prevođenja češke književnosti. No, kako su u ovo vrijeme temeljne hrvatske kulturne institucije mnogo aktivnije (Matica hrvatska) ili napokon oživljene (JAZU), hrvatski intelektualci više ne pogledavaju toliko prema češkim stranama pa ni prijevoda nema odviše. Tako će i za vrijeme svojega urednikovanja Šenoa više inzistirati na prevođenju francuske nego češke književnosti. U svojemu radu Šabić znatnu pozornost posvećuje i sarajevskome časopisu »Nada«, koji je neformalno uređivao Silvije Strahimir Kranjčević. Češka je književnost u »Nadi« bila najprevođenija od svih nacionalnih književnosti, i to zahvaljujući dvojici vrlo agilnih prevoditelja – Josipu Milakoviću i Vladimiru Jelovšeku. Također, »Nada« je bila vrlo marljiva u praćenju češke modernističke likovne i književne scene.

Pregled prisutnosti češke kulture u hrvatskoj devetnaestostoljetnoj produkciji Šabić završava poglavljem o časopisima hrvatskog modernističkog pokreta. Kako je poznato, poslije spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu 1895. godine mnogi studenti optuženi za taj čin ili oni koji su se s njima solidarizirali odlaze na studij u Prag. Jedan od modernističkih časopisa bio je i »Hrvatska misao«, čije su ideje pod znatnim utjecajem Tomáša Masaryka i koji, izlazeći u Pragu, donosi znatan broj čeških autora i tekstova s češkom tematikom. Šabić procjenjuje kako češka sredina, u ono doba već znatno modernistički formirana, nije naročito poticajno djelovala na književno stvaranje hrvatskih studenata. Drugim riječima, poticajnije su im bile Masarykove ideje nego ondašnja češka književnost.

Šabić je obradio prisutnost češke kulture u još nizu manjih časopisa, analitički precizno i vrlo pregledno, kao i u čitavoj knjizi. Rad je utemeljen na mnoštvu korisnih informacija te bi mogao biti zanimljiv ne samo onima koje zanima odnos češke i hrvatske kulture nego i onima koji bi se mogli odlučiti na slične komparatističke studije.

Pavletić, Vlatko, »Trenutak vječnosti – uvođenje u poetiku epifanija«, Školska knjiga, Zagreb, 2008.

Prije nekoliko godina preminulome Vlatku Pavletiću odnedavno su počela posthumno izlaziti izabrana djela, i to u okviru nakladničke kuće čije je ime ujedno i središnji koncept koji ovaj autor razvija u knjizi »Trenutak vječnosti« (u izdanju Školske knjige). Kako to književnost nadaje stvar po sebi – to je samo jedna od formulacija kojom bi se mogao sažeti predmet ovoga Pavletićeva poduljega eseja ili, ako se hoće, ulančane zbirke eseja objedinjene temom epifanije. Dakako, pothvat se može učiniti odveć staromodnim te se otvoreno izlaže kritičkim čitanjima. Pavletićeva knjiga ne samo da sveudilj ostavlja tragove ozloglašene metafizike prisutnosti i da ponovno u diskurs o književnosti uvodi tezu o suživljavanju s autorovim iskustvom, nego ona sve to, dapače, i potencira.

Temi kojom se Pavletić bavi pristaje esejistička forma, jer riječ je o konceptu koji je znatno udaljen od izmjerivosti i teško podložan analizi, a povezan s iracionalnim, intuitivnim, a svakako i metafizičkim. Stoga i ne treba čuditi da se autor često služi metaforama i računa na efektne formulacije. Autorov »tradicionalistički« pristup literarnosti može se detektirati, primjerice, u strategijama citiranja – Pavletić većinom citira i zastupa teze starijih generacija pisaca i znanstvenika. Sam koncept poetske epifanije preuzima od Jamesa Joycea, a oslanja se u velikoj mjeri i na Proustove literarne citate, kao i na pisanja Valéryja, Baudelairea i Northropa Fryea. Na književne teoretičare Pavletić se referira rjeđe nego na pisce, a nerijetko će u argumentaciji podsjetiti i na neka ezoterijska učenja, čak iz tradicije zen-budizma. U nešto manjoj mjeri Pavletić spominje i Rolanda Barthesa i Umberta Eca, pa i neke njihove teze koristi za ovjerovljivanje svojih.

Epifanijom se označava trenutna objava nekoga ili nečega, a koncept epifanije s kojim se Pavletić hvata u koštac u kontekstu književnosti podrazumijeva poetski učinak koji na svojevrstan način omogućuje poništavanje znaka i dopiranje do pojedinačnosti u svojoj zbiljnosti. Epifanijsko je, prema Pavletiću, svojevrsno intuitivno-emotivno osvješćivanje, dakle ono jest spoznajne, ali ne i racionalne naravi. Nadalje, emocionalni aspekt epifanije ovdje, premda »bljeskovite« naravi, nije toliko ono afektivno koliko uzbuđujuće, gdje se uzbuđenje određuje ne tek kao izvanredno ugodno, već kao mistično-ekstatično iskustvo, kako i priliči trenutku objavljenja. Pavletić će epifaniju objašnjavati metaforom duhovnoga orgazma, odnosno duhovnoga pijanstva te povezivati epifanijske efekte s epileptičkim iskustvima i oprimjerivati ih citatima iz Bjesova Dostojevskog, no inzistirat će i na tome da epifanijsko iskustvo nikako nije simptom duševnog poremećaja.

Poetski epifanijski učinci ne samo da su isključivo povezani sa zbiljom, a ne stvar fikcionalnoga karaktera književnosti, već se epifanijsko »distancira« i od narativnosti, pa čak i deskriptivnosti. Stoga se epifanizacija ponajviše oprimjeruje lirikom i modernističkom prozom. Prema Pavletiću, književne tehnike kojima se epifanija pretežno ostvaruje svakako nisu iscrpno pripovijedanje i diskurzivno svjedočenje o otkrivenju. Riječima samoga autora: »Lakše je izmisliti priču nego vjerno prenijeti drugome ono nešto objektivno neponovljivo u zbilji što je kadro izazvati sasvim određene dojmove u subjektu – svejedno u piscu ili čitatelju.«

S obzirom na to da Pavletić ipak ne može zaobići pojam deskriptivnosti pri objašnjavanju epifanije, jer sam epifaniju određuje kao vizualnu, on će je pokušati razlučiti od »ostalih vrsta literarnih slikovitih transpozicija«, i to ukazivanjem na stanovite stilske aspekte epifanijskoga jezika. Tako, prema njemu, poetske efekte epifanije nikako ne treba vezati uz metaforičnost, nego uz specifično shvaćenu doslovnost i slikovitost. Takav tip transparentnoga diskursa – često prisutan u haiku-pjesništvu – kao da briše znak (i označitelj i označeno) te ekspresno dovodi do same istine bića. Također, u većem dijelu citata i primjera prisutni su i motivi svojevrsne ispražnjenosti prostora i/ili tišine u kojoj se štogod (biće) objavljuje u svojoj punini, što bi bilo analogno konceptu bljeska iznenadne spoznaje kada se isprazni um.

Poetske epifanije, prema Pavletiću, podrazumijevaju stapanje čitateljskoga obzora s autorovim. Nije riječ čak ni o tumačenju autorske namjere, nego o iznenadnome, ekspresnome suživljavanju s autorskom intencijom, kao i s istinom s onu stranu znaka. Ta se pak istina kod Pavletića poistovjećuje sa Zbiljom, stoga epifanija malo toga ima s uobičajenim predodžbama o literarnosti kao fikcionalnosti. Pavletić će epifaniju objašnjavati croceovskim postavkama o čitateljevu intuiranju autorove namjere, odnosno intuitivnom »dokučivanju« otkrivenja koje se zbilo u duhu umjetnika. Tu pak nije toliko riječ o mističnome iskustvu vidovitoga zavirivanja u duhove mrtvih pjesnika, no ipak – nužan je uvjet barem »duševnoga poklapanja« između predispozicija autora i čitatelja. Drugim riječima, epifanije koje je doživio i u epifanijskome literarnom jeziku ostvario autor intuira samo hipersenzibiliziran čitatelj, koji je također svojevrstan pjesnik, samo bez djela, kako autor kaže – »umjetnik u duši«.

Bez obzira na dojam staromodnosti Pavletićeva eseja, on spada u one tekstove koji – unatoč (ponekad i samo naizgled) prevladanim argumentima – evocirajući pitanja koja istodobno zadiru i u tzv. predteorijsko, ali i u stanovito nadteorijsko područje, povremeno donose mnogo toga poticajnog i korisnog. Pavletićev esej svakako otkriva neke dosad slabije zapažene srodnosti između pisama pojedinih hrvatskih pisaca, donoseći primjere epifanijskih efekata iz Krležina Povratka Filipa Latinovicza, Božićeva kurlanskoga ciklusa, Kalebova, Cesarićeva, Tadijanovićeva, Slavičekova opusa i dr. Pavletićeva knjiga doprinosi i raspravi o tzv. doslovnim stilovima i drugim stilističkim temama, a mnoge izložene teze mogu se shvatiti i kao podsjetnik dobro poznatih starih pitanja za neka buduća književna teoretiziranja, možda ona koja bi niknula na nekim sasvim dugačijim epistemološkim temeljima.