Izbor iz jezikoslovne kroatistike 2008–2009.

Hudeček, Lana, Mihaljević, Milica (2009). »Jezik medija: publicistički funkcionalni stil«. Zagreb. Hrvatska sveučilišna naklada.

Kao što i sam naslov kaže, autorice se u knjizi bave jezikom medija. Jezik medija je poseban jezik kojim upravljaju posebne zakonitosti. Pritom autorice upozoravaju da treba razlikovati medije s obzirom na to kako prenose informacije: prenose li ih preko teksta kojem se čitatelj može uvijek po potrebi vraćati (novine, internetski sadržaji) ili preko slušnih medija (radio, televizija) koji prenose informaciju u određenom trenutku. Uspoređuju publicistički funkcionalni stil koji se koristi u medijima s ostalim stilovima: književnoumjetničkim, razgovornim, administrativnim i znanstvenim i to na leksičkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj i stilskoj razini.

Publicistički stil ima dva podstila. Prvome pripadaju oni žanrovi u kojima prevladavaju neutralna jezična sredstva, primjerice vijest, kronika, intervju, anketa, reportaža. Funkcija ove skupine je obavijesna i tu prevladavaju jednostavne rečenice i neekspresivan jezik. Drugom podstilu pripadaju žanrovi s ekspresivnim jezičnim sredstvima. Tu skupinu čine propagandni i zabavni žanrovi kao što su esej, feljton, nekrolog itd.

Nadalje, u knjizi se donosi velik broj poželjnih značajki ali i pogrešaka koje karakteriziraju publicistički funkcionalni stil. Tako pogreške, drže autorice, nalazimo na pravopisnoj razini (nebilježenje glasovnih promjena: pretsezonske/predsezonske; veliko i malo slovo: Matica Hrvatska/Matica hrvatska; izvorno pisanje ili fonološko: manager/menadžer itd.). Na fonološkoj razini ima mnogo pogrešaka (najčešće na glasovnoj razini: gubljenje glasova: orginalan/originalan, zamjena glasova: vjerovatno/vjerojatno; jel/jer; promjenljiv/promjenjiv). Od dopuštenih značajki na ovoj se razini navodi kao dopušteno neprovođenje vokalizacije u riječima s osnovom -sel-, npr. koci i zaselci premda je poželjno kolci i zaseoci. Mnogo je pogrešaka na morfološkoj razini. Kod imenica pogrešno se određuje rod imenica na -o: udarilo auto/udario auto, množina i instrumental imenice put: putem, putevi/putom, putovi. Kod pridjeva pogreške su u sklanjanju odnosnih pridjeva koje treba sklanjati po pridjevnoj sklonidbi, a ne kao što se često može pročitati po imeničkoj sklonidbi: dramska teksta/dramskoga teksta; sklanjanje posvojnih pridjeva: u Borovom selu/u Borovu selu; rađe/radije. Kad je riječ o zamjenicama, najčešće greške su kod zamjenice svi u akuzativu: svih/sve; sklanjanje posvojnih zamjenica za 3. lice: njegovog sina/njegova sina; njezinog psa/njezina psa; njihovog djeteta/njihova djeteta. Naime, posvojne pridjeve i zamjenice treba sklanjati po imenskoj a ne po pridjevskoj sklonidbi. Kod glagola, često se glagol biti u kondicionalu piše: ja bi, mi bi/ja bih, mi bismo...; u futuru: biti će/bit će; kod povratnih glagola koji uza se moraju imati povratnu zamjenicu se ona se često izostavlja: će trajno skrbiti/će se trajno skrbiti; gl. pridjev trpni glagola donijeti, dati, iznijeti: donijet/donesen; dat/dan; iznijet, iznešen/iznesen. Dopuštene značajke odnose se na sklanjanje brojeva: s dva programa/s dvama programima i na naveske: starog dobrog prijatelja, a autorice preporučuju: staroga dobroga prijatelja. Na tvorbenoj razini pogreške se odnose na uporabu glagola na -iti/-jeti: visiti/visjeti; poskupiti/poskupjeti; letiti/letjeti; imenica: -oc/-lac: ličioc/ličilac; -arna/-arnica: slastičarna/slastičarnica; -ona/-onica: kupaona/kupaonica itd. Od dopuštenih značajki spomenimo upotrebu glagola na -avati umjesto na -ati: iskopavao/iskopao. Na sintaktičkoj razini pogrešaka ima kod uporabe prijedloga kod: kod Dragutina Tadijanovića/Dragutinu Tadijanoviću; nedaleko od: nedaleko Zagreba/nedaleko od Zagreba; upotreba prijedloga s u instrumentalu kad je u pitanju sredstvo: putujem s autobusom/putujem autobusom. Navode se primjeri i pogrešne uporabe veznika, primjeri pogrešne sročnosti, rekcije, nepotrebne sintaktičke posuđenice iz engleskog, npr. Phillips kameru/Phillipsovu kameru. Čini se da najviše pogrešaka ima na leksičkoj razini, npr. izuzetak/iznimka; milion/milijun; utisak/dojam; dozvoliti/dopustiti; faliti/nedostajati; izaći/izići; njen/njezin; naprosto/jednostavno itd. U dopuštene značajke na ovoj razini ubraja se uporaba internacionalizama i žurnalizama u umjerenoj količini. Na stilskoj razini pogrešno je upotrebljavati pleonazme: oko desetak/desetak ili oko deset, čak štoviše/treba biti ili jedno ili drugo (ili čak ili štoviše), veliko mnoštvo/mnoštvo...

Veliki dio knjige autorice su posvetile sintaksi publicističkog stila i navode primjere za nezavisnosložene i zavisnosložene rečenice, govore o raspodjeli glagolskih vremena koja su reducirana na prezent i perfekt, a uz njih se pojavljuju i futur i kondicional dok se ostala glagolska vremena pojavljuju rijetko. Imperativ je najčešće zastupljen u naslovima i navodima. Autorice se bave i povezivanjem odjeljaka unutar teksta te navode pogreške koje se javljaju prilikom tekstnog povezivanja. Posebno poglavlje posvetile su anglizmima i engleskim riječima i to ponajviše neprilagođenim engleskim riječima koje se upotrebljavaju u hrvatskim tekstovima. Za mnoge od tih riječi preporučuju hrvatsku riječ ili svezu: blog/internetski dnevnik; downloadati/preuzeti, skinuti; fancy/otmjen; jet-set/visoko društvo; online trgovina/trgovina na internetu itd. U knjizi govore i o tipičnim pogreškama u prijevodima s engleskog jezika. Zatim, autorice se bave frazemima u publicističkom stilu i to tako da uspoređuju njihovu upotrebu u različitim medijima. Govore i o stilskim figurama i to posebice o metafori i metonimiji odnosno figurama u kojima dolazi do prijenosa značenja. Uz njih, spominju epitete, ironiju, kontrast, oksimoron, personifikaciju, retoričko pitanje. Te figure, ako su dobro uklopljene u tekst, mogu stilski obogatiti svaki novinski članak. Posebno poglavlje posvećeno je načinu imenovanja osoba pa tako postoji niz mogućnosti kojima možemo nekoga imenovati: osobnim imenom i prezimenom, imenom, prezimenom i nadimkom, samo prezimenom ili imenom ili nadimkom, inicijalima, apozicijom i prezimenom (ministar ...). U zasebnim poglavljima autorice se bave reklamama, novinskim naslovima i malim oglasima, a posljednje je poglavlje posvećeno lektoriranju novinskih tekstova.

Za kraj, recimo da nas autorice upozoravaju da je danas stanje hrvatskog jezika u medijima loše. Jezična norma se ignorira, uvodi se više anglizama nego što je potrebno, preskače se faza korekture kojom su se mnoge greške ispravljale, a nedostatak lekture opravdava se pomanjkanjem vremena i novaca, dok neki novinari lektorske intervencije ne prihvaćaju. Ova bi knjiga trebala biti samo jedna od ponuđenih mogućnosti kojima bi sami autori publicističkih tekstova mogli i trebali poraditi na jeziku vlastitih tekstova i tako ga učiniti jasnijim primateljima bilo da ih primatelji slušaju ili čitaju.

Dujmušić, Jozo, Samardžija, Marko, Pišković, Tatjana (2008). »Antibarbarus hrvatskoga jezika i drugi članci«. Zagreb. Pergamena.

Jozo Dujmušić (1874–1942) bio je hrvatski filolog i jezikoslovac, afirmaciju je stekao u prvoj polovici 20. stoljeća. Bio je zagovornik hrvatske jezične posebnosti i kultiviranja hrvatskoga književnog jezika, jedan od najplodnijih i najupornijih purista u bogatoj povijesti hrvatskoga jezičnog purizma u čiji su životni put i kroatističku zauzetost utkane mnoge značajke njemu suvremenih političkih gibanja (Samardžija, str. 429). U ovoj su knjizi objavljeni radovi koje je on objavljivao od 1902. godine do smrti 1942. Objavljivao je radove iz različitih područja književnopovijesne i jezikoslovne kroatistike, a najveći broj radova posvećen je hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, govori o hrvatskim pravopisnim dvojbama i nedoumicama te o čistoći i pravilnosti hrvatskoga književnog jezika. Neki od tih članaka uvršteni su u drugi dio ove knjige. Tako između ostalog govori o turcizmima, rusizmima, o Vukovoj i Daničićevoj fonetici, o Hrvatima i Vuku Karadžiću, o onima koji kvare hrvatski književni jezik, o razlikama u jeziku među srpskim i hrvatskim književnicima i o drugim jezičnim temama vezanima uz čistoću jezika. Prvi dio ove knjige do sada nikada nije objavljen kao knjiga. Antibarbarus hrvatskoga jezika niz je numeriranih kratkih jezičnih savjeta koje je počeo objavljivati 1932. godine u dnevniku Obzor, a nastavio u Hrvatskoj straži. Za njega su barbarizmi nepotrebne posuđenice i leksičke pogreške. Od njih je namjeravao sastaviti rječnik kako bi »svi prijatelji svog materinskog jezika imali uza se stalna savjetnika, da li ovu ili onu riječ smiju pisati u čistom književnom jeziku« (str. 432). Danas ovi članci imaju dokumentarnu vrijednost kao pouzdano svjedočanstvo o jednom nedvojbeno osebujnom odsječku povijesti hrvatskoga jezika u 20. stoljeću (M. Samardžija, 433).

Brozović, Dalibor (2008). »Povijest hrvatskog književnog i standardnog jezika«. Zagreb. Školska knjiga.

Napomenimo da je ovaj rad prvi put objavljen 1978. godine u zborniku Hrvatska književnost u europskom kontekstu i to pod naslovom »Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti«. U predgovoru knjige autor navodi kakve su bile političke prilike kad je riječ o položaju hrvatskog jezika u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća. U to je vrijeme bila problematična i lingvistička i sociološko-etnološka terminologija, a »Hrvati su sa svojim zahtjevima prečesto bili doživljavani kao nekakvi ako ne baš gnjavatori, a ono sigurno kao neozbiljni rušitelji uhodanih, provjerenih (?), većinskih načela koja navodno nikomu normalnomu ne smetaju« (str. 9). Bilo je i terminoloških problema, posebice u nazivlju pojedinih idioma. U knjizi autor ističe da je hrvatska književnost određena svojom jezičnom situacijom koja uključuje udio crkvenoslavenskog jezičnog naslijeđa, tronarječnom dimenzijom, prilogom hrvatskih latinista, hrvatskim narodnim preporodom i specifičnim stupnjevanim jezičnim odnosima s drugim južnoslavenskim literaturama i složenim putovima jezične standardizacije. Brozović napominje »da se hrvatska jezična povijest može ispravno shvatiti samo ako je prikažemo kao niz razdoblja, od Bašćanske ploče do naše suvremenosti, a za svako razdoblje ustanovimo koje je probleme naslijedilo i koje je samo postavilo na dnevni red, što je riješilo i što je ostavilo u naslijeđe sljedećemu periodu« (str. 17). Da bi što bolje osvijetlio cjelokupnu hrvatsku jezičnu situaciju, Brozović prikazuje genetskolingvistički i sociolingvistički aspekt. U okviru genetskolingvističkog aspekta govori o tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko i podrobno raščlanjuje koji narodi govore kojim dijalektom od ta tri narječja (primjerice dijalektima štokavskoga narječja služe se i drugi južnoslavenski narodi – Srbi, Crnogorci, bosanskohercegovački Muslimani). Govoreći o štokavskom narječju, navodi tri tipa dijalekata. To su: novoštokavski dijalekti bez obzira na podrijetlo i nenovoštokavski dijalekti zapadnoštokavskoga i istočnoštokavskog podrijetla. Tri novoštokavska dijalekta najuočljivije se razlikuju po refleksu staroga jata pa ih zovemo ikavskim, ijekavskim i ekavskim novoštokavskim dijalektom. Nenovoštokavskih dijalekata ima četiri. Zapadnoštokavskog podrijetla su slavonski (s različitim refleksima jata) i istočnobosanski (ijekavski), a istočnoštokavsko podrijetlo imaju zetski (ijekavski) i kosovsko-resavski (ekavski). Sociolingvistički aspekt zanima se prvenstveno za nadgradnju – u jeziku gledamo komunikacijski i izražajni instrument društva, ljudskog kolektiva. U okviru ovog aspekta Brozović govori o normi, pismu, grafiji, terminologiji, frazeologiji itd.

Nadalje, Brozović daje detaljnu periodizaciju hrvatske jezične povijesti. »Hrvatska jezična i književna povijest poznaje nekoliko raznovrsnih pisanih idioma: hrvatskocrkvenoslavenski jezik, više pokrajinskih pismenih jezika, dva konkurentna pismena jezika u procesu standardizacije, općehrvatski novoštokavski standardni jezik« (str. 33). Povijest hrvatskog jezika Brozović dijeli na šest razdoblja, pri čemu se neka od tih razdoblja dijele na više faza. Tri su predstandardna razdoblja i tri razdoblja razvoja jezičnog standarda, a graničnu točku predstavlja 18. stoljeće. Predstandardno razdoblje dijeli na 1. razdoblje – to je vrijeme srednjovjekovne pismenosti, razvoj od prihvaćanja glagoljice u 9/10. stoljeću do kraja 15. stoljeća, prevladavanje čakavštine u pismenosti i jak utjecaj hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika, javljanje ćirilice sredinom 12. i latinice u 14. stoljeću. Drugo razdoblje obuhvaća nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti, ravnotežu čakavskoga, štokavskoga i kajkavskoga narječja u pismenosti i čakavštine i štokavštine u beletristici, povlačenje glagoljice, formiranje pokrajinskih književnosti. Treće razdoblje obuhvaća umnažanje broja hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika u 17. stoljeću i u prvoj polovici 18. stoljeća, prevlast štokavštine u jugoistočnom hrvatskom kompleksu, nazadovanje čakavštine i zapadne ćirilice.

Nakon toga dolazimo do razdoblja razvoja jezičnoga standarda koje također čine 3 razdoblja koja se, naravno, nastavljaju na prethodna razdoblja. Dakle, 4. razdoblje karakterizira ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u 2. polovici 18. stoljeća i u prvim desetljećima 19. stoljeća, počeci standardizacije u tom jeziku i jačanje njegova utjecaja na sjeverozapadni kompleks, pobjeda latinice na jugoistočnom kompleksu. Peto razdoblje obuhvaća hrvatski narodni preporod i razvoj do kraja 19. stoljeća, pripajanje sjeverozapadnoga kompleksa jugoistočnomu, napredak novoštokavskoga standarda kao jedinoga hrvatskog standardnog jezika, općehrvatska grafijska reforma, uklanjanje ijekavsko-ikavskoga dvojstva polovicom tog 5. razdoblja, borba raznih koncepcija o optimalnom tipu standardne novoštokavštine, natjecanje između morfonološkoga i fonološkog načela u pravopisu, pobjeda fonološkoga pravopisa između 19. i 20. stoljeća. I konačno, 6. razdoblje odnosi se na razvoj u 20. stoljeću, a obuhvaća konsolidaciju standarda, prevladavanje shvaćanja o potrebi stabilne hrvatske novoštokavske norme sredinom šezdesetih godina, rađanje novočakavske i novokajkavske dijalektalne beletristike na početku stoljeća i njihov stalan razvoj. Nadalje, Brozović je svako to razdoblje podrobno opisao, podijelio ga na podrazdoblja i naveo sve one osobine koje ga karakteriziraju. U zaključku Brozović se osvrće na glavne značajke u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Kao prvo tu povijest karakteriziraju zaokreti i borba koja se uvijek ponovno vraćala na svoje osnovne razvojne putove. Druga specifičnost tog razvoja je to što je on vezan uz književnost koja ima tronarječnu dimenziju. Autor napominje da je ta tronarječna dimenzija sadržana u samom hrvatskom novoštokavskom standardu i zato ako se u njegovoj nadgradnji nalazi poneki element kajkavskoga ili čakavskoga podrijetla, njegov je položaj zakonit.

Damjanović, Stjepan (2008). »Jezik hrvatskih glagoljaša«. Zagreb. Matica hrvatska.

Knjiga je zbir autorovih tekstova u kojima se on bavi hrvatskoglagoljskim tekstovima i kroz jezične analize pojedinih tekstova daje nam sliku jezika hrvatskih glagoljaša. Autor se ponajprije bavi neliturgijskim tekstovima, a povremeno u analizu uzima i liturgijske tekstove ne bi li što bolje obradio problem. U tekstu pod naslovom Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga književnog jezika govori o hrvatskim idiomima u srednjem vijeku i pismima kojima se on bilježi, a to su: glagoljica, ćirilica (bosanica, bosančica) i latinica, pri čemu se glagoljicom pisalo u 11. stoljeću, glagoljicom i bosanicom u 12. i 13. stoljeću, a u 14. i 15. stoljeću tekstovi se bilježe svim trima pismima. U knjizi se Damjanović nadalje bavi jezičnostilskom raslojenošću hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova i posebice govori o hrvatskostaroslavenskom jeziku. U ostatku knjige autor nam daje rezultate proučavanja nekoliko velikih tema. To su čakavsko-staroslavensko interferiranje u glagoljičnim tekstovima 15. stoljeća pri čemu se osvrće na grafiju, samoglasnike, suglasnike, imenice, pridjeve, zamjenice i glagole. U glagolitici kajkavijani govori o glagoljaštvu u Zagrebačkoj biskupiji, o kajkavizmima u glagoljičnim tekstovima pri čemu navodi u kojim su sve glagoljičnim tekstovima kajkavizmi prepoznati (spomenimo poznati Vinodolski zbornik i Petrisov zbornik). Da ne bi ostalo samo na nabrajanju, donosi konkretne primjere kajkavizama na fonetsko-fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Iduća velika tema koja zaokuplja Damjanovića je tema koju nijedan proučavatelj glagoljskih tekstova ne može zaobići, a to je jezik Bašćanske ploče. U tekstu donosi vlastita promišljanja o tom našem spomeniku, ali i upućuje na sve relevantne jezične analize drugih proučavatelja. Autor se u knjizi posvetio jeziku glagoljične regule Svetoga Benedikta, a riječ je o kodeksu od 60 pergamenskih folija. Ova je regula pisana za Rogovsku opatiju, tj. za onu koja se 1129. s kopna kraj Biograda na Moru preselila u Tkon na otoku Pašmanu, uz crkvu Svetih Kuzme i Damjana (str. 181). Prijepis koji je došao do nas potječe iz 14. stoljeća, a predložak s kojeg je prepisan mogao bi biti iz vremena prije 12. stoljeća. Autor se, kao i u ranijim analizama, bavi glasovima, deklinacijskim riječima, glagolima, a osvrće se i na participe i na dvojinu. To su dvije kategorije koje se nerijetko zaobilaze kada se proučavaju glagoljski tekstovi. Jezik našeg prvotiska Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine Damjanović ne proučava izdvojeno, već u kontekstu književnojezične prakse hrvatskih glagoljaša i to tako da pojedine jezične osobine uspoređuje s istim osobinama u Kolunićevu i Petrisovu zborniku kao neliturgijskim tekstovima. Sam je misal, naravno, liturgijska knjiga. Takvim usporedbama između namjenom različitih tekstova Damjanović ukazuje na svu širinu jezika kojim su hrvatski glagoljaši pisali. Korizmene propovijedi Broza Kolunića hrvatskoglagoljski je tekst iz 1486. godine i kao što sam naslov kaže, sadrži zbirku korizmenih propovijedi. Damjanović ih analizira s mnogih aspekata, pa se tako bavi stilističkom analizom teksta, proučava pojedine glasove i to: samoglasnik a, slogotvorne glasove r i l, reflekse jata, bavi se jatom u gramatičkim morfemima u pojedinim vrstama riječi. U pretposljednjem poglavlju autor nas upozorava da kod proučavanja hrvatske jezične povijesti ne smijemo zanemariti ličke glagoljične tekstove jer je bez njih naša jezična povijest u najmanju ruku nepotpuna. Na kraju knjige autor je progovorio i o glagoljici na području današnje Bosne i Hercegovine. Takvih se tekstova nije sačuvalo mnogo, ali ipak dovoljno da ih se ne smije zanemariti. Damjanović je svjestan da prikaza takvih tekstova u našoj znanosti nema u onom omjeru u kojem bi ih trebalo biti te ovim posljednjim tekstom, u kojem je dao popis glagoljičkih tekstova na bosanskohercegovačkim prostorima, zapravo daje poticaj budućim istraživačima da se ozbiljnije pozabave ovom tematikom. Prikaz ove knjige završit ću riječima samog autora: »Nema nikakve mogućnosti da se napiše dobra povijest hrvatskoga jezika bez poznavanja glagoljičnoga korpusa« (str. 6) i »Glagoljaška je tradicija početak kontinuiranog razvoja hrvatskoga književnoga jezika« (str. 225).

»Povijest hrvatskoga jezika. 1. knjiga: srednji vijek«. (2009) Ur. Ante Bičanić i Stjepan Damjanović. Zagreb. Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica.

Kao što je sam glavni urednik Ante Bičanić u svom predgovoru napisao, ova je knjiga prva u nizu od nekoliko knjiga koja pokušava prikazati povijest hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća. Ovaj prvi svezak posvećen je srednjem vijeku. Jezičnu povijest srednjega vijeka vrlo je teško opisati iz niza razloga, a osnovni je taj što srednjovjekovna jezična literatura iz koje bi se takva povijest mogla prikazati zapravo ne postoji. Da bude jasnije, ne postoje rječnici i gramatike iz kojih bi se mogle iščitati jezične zakonitosti. Zato se urednik Stjepan Damjanović odlučio za nešto drugačiji pristup od uobičajenog kad je riječ o pisanju povijesti jezika. On je okupio različite autore koji su vrhunski znalci u pojedinim područjima srednjega vijeka te ih zamolio da sažmu svoja znanja o onome čime se bave. Na taj smo način dobili osam tekstova koji opisuju pojedine segmente srednjega vijeka.

Josip Bratulić se u tekstu pod naslovom Hrvatski jezik, hrvatska pisma i hrvatska književnost – svjedoci identiteta Hrvata bavi hrvatskim imenom i identitetom. Podsjeća da su u prošlosti uz naziv hrvatski postojali i nazivi ilirski i slovinski. Potvrde za naziv hrvatski u značenju hrvatskog jezika brojne su od 13. stoljeća (od Vinodolskoga zakonika do Istarskoga razvoda). Navodi različite teorije o dolasku Hrvata na današnje prostore. Upozorava na činjenicu da je kroz naše područje prolazila granica između dva moćna carstva (rimskog i bizantskog) te da je upravo ta granica sprečavala stvaranje jedinstvenoga kulturnog područja (str. 18).

Ranko Matasović u svom tekstu Od praslavenskoga do hrvatskoga jezika bavi se ponajprije glasovima i oblicima. Polazište mu je praslavenski jezik jer je to jezik kojim su govorili Slaveni u doba doseljenja na područje današnje Hrvatske. Napominje da Slaveni nisu govorili nekim već izdvojenim »južnoslavenskim« ili »prahrvatskim« idiomom (str. 59). Praslavenski je jezik zajednički prajezik iz kojeg su potekli svi slavenski jezici. Nakon praslavenskog razdoblja slijedi općeslavensko, a zatim razvoj pojedinih slavenskih jezika. Tradicionalno, slavenski se jezici dijele na istočne, zapadne i južne. Hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski ponekad se ubrajaju u skupinu srednjojužnoslavenskih jezika. To su, ističe Matasović, termini koji imaju više zemljopisni i politički nego genetskolingvistički smisao (str. 60). U ovom tekstu autor prikazuje povijesni razvitak glasova i oblika standardnoga hrvatskoga jezika od praslavenskoga do danas. Pritom analizira praslavenski fonološki sustav, što uključuje razvitak samoglasnika i suglasnika i to svakog posebno. Nakon toga govori o razvoju samoglasnika u općeslavenskom i hrvatskome jeziku. Slijedi povijesna morfologija u okviru koje se Matasović bavi imenicama – pojedinačno po deklinacijama, pridjevima, zamjenicama, glagolima i participima. Recimo da ovdje nije riječ o pukom nabrajanju pojedinih nastavaka, već da je svaki oblik o kojem je riječ prikazan paralelno u praslavenskom, staroslavenskom i hrvatskom jeziku što pruža mnoge mogućnosti proučavateljima sva tri jezika, ali i svakog posebno.

Mateo Žagar u tekstu Hrvatska pisma u srednjem vijeku daje pregled pisama koja su se koristila na našem prostoru. Podsjeća nas da nijedno od hrvatskih srednjovjekovnih pisama nije i po svom nastanku vezano uz našu kulturu, te da osobitu pozornost mora pobuđivati odnos nacionalnoga pisanja prema ishodišnim alfabetima koje su Hrvati naslijedili i prilagodili s istoka (glagoljica i ćirilica) i zapada (latinica) (str. 108). Autor govori o grčkom i latinskom pismu prije dolaska Hrvata odnosno o natpisima koji su nam se iz tog vremena sačuvali. Prikazuje kako se latinica koristila u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi i to za bilježenje latinskog jezika, navodi osnovne tipove latinice na hrvatskome prostoru (gotica i humanistika). Nakon toga govori o latinici u najstarijim tekstovima hrvatskog jezika. Drugo pismo kojim se autor detaljno bavi je glagoljica koja je bilježila hrvatsku riječ. Ona se na pojedinim dijelovima hrvatskog prostora upotrebljavala do 20. stoljeća. U okviru ovog teksta govori o glagoljici samoj, glagoljičnim spomenicima, daje detaljnu analizu pojedinih slova, donosi ligature, paralelne slovne analize. U tekstu Ćirilica u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi Žagar navodi osnovna znanja o ćirilici kao slavenskom pismu iznoseći nam njeno vrijeme nastanka, slova i tekstove koji su njome pisani. Upućuje nas na početke hrvatske ćirilične pismenosti – ona je Hrvatima pristigla najkasnije u 11/12. stoljeću. Daje posebnosti hrvatske ćirilične grafije, analizirajući posebno svako slovo te na taj način daje detaljan pregled ćiriličke pismenosti na našim prostorima.

Anđela Frančić u tekstu Onomastička svjedočenja o hrvatskom jeziku govori o imenima na hrvatskom tlu iz kojih se iščitava mozaička slika povijesti hrvatskoga naroda i njegova jezika (str. 222). Govoreći o imenima donosi toponime i antroponime koji svjedoče o romansko-hrvatskoj simbiozi, zatim navodi srednjovjekovnu, podrijetlom hrvatsku toponimiju i antroponimiju.

Josip Lisac u tekstu Hrvatska narječja u srednjem vijeku daje pregled čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja i govori o tome kako su se ta narječja širila tijekom srednjeg vijeka.

Milan Mihaljević u tekstu Hrvatski crkvenoslavenski jezik govori o hrvatskoj inačici prvog slavenskog književnog jezika, odnosno o hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog ili kako ga još nazivamo staroslavenskog jezika. Donosi spomenike koji su tim jezikom pisani, temeljitu analizu pisma i fonološkog sustava i morfologiju u okviru koje obrađuje imenice, zamjenice, pridjeve, glagole, participe, a bavi se leksikom i sintaksom, što je za naše (a i strane) istraživače područje u koje se mnogi ne usuđuju ni zakoračiti. Ovdje moram napomenuti da su analize, posebice morfološkog sustava zaista detaljne, uspoređuju se oblici u liturgijskim tekstovima s onim u neliturgijskim, daje se odnos prema staroslavenskom jeziku. Treba reći da je ovo tekst koji bi trebao pročitati svatko tko se namjerava upustiti u proučavanje hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova.

Stjepan Damjanović se u tekstu Staroslavenski i starohrvatski u hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima bavi trima jezičnim tipovima: 1. tip: hrvatskostaro(crkveno)slavenski jezik – hrvatska redakcija staroslavenskog jezika, a riječ je o blago pohrvaćenom staroslavenskom jeziku, 2. tip: hrvatski (odnosi se na čakavski, kajkavski i štokavski) jezik kojim su pisani pravni tekstovi i 3. tip: hrvatsko- staro(crkveno)slavenski jezik (jezik u kojem se miješaju hrvatske osobine s osobinama staroslavenskog jezika, u različitim omjerima i na različite načine). Damjanović se ovdje posebice bavi zadnjim spomenutim tipom. Pritom se koristi pojmovima interferiranje i interferencija koji uključuju dva tipa miješanja: križanje i supostojanje. Autor nam donosi miješanja na području samoglasnika, suglasnika, imenica, pridjeva, zamjenica, glagola, govori o kajkavskom naslojavanju.

Boris Kuzmić se u Jeziku hrvatskih srednjovjekovnih pravnih spomenika bavi pravnim tekstovima nastalima od 11. do 14. stoljeća i pritom ih analizira na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i stilističkoj razini. Zaključuje da je jezik kojim su najstariji pravni spomenici pisani (od 11. do kraja 13. st.) bio čakavsko-crkvenoslavenski amalgam. Pravni tekstovi nastali u razdoblju od 14. i 15. stoljeća pisani su čakavskim književnojezičnim izrazom koji je oslobođen crkvenoslavenskih fonoloških, morfoloških i leksičkih sustavskih crta.

Na kraju knjige Povijest hrvatskoga jezika. 1. knjiga: srednji vijek nalazi se antologija hrvatskih srednjovjekovnih djela. To je izbor od 37 tekstova pisanih glagoljicom, ćirilicom i latinicom. U knjizi se nalazi fotografija teksta, transliteracija i kratki opis teksta. Takav prikaz omogućuje onima koji žele vidjeti tekst u izvornom obliku da ga takvog i vide, a onima koji ga žele pročitati u onom značenju koje pojedini tekst ima olakšava čitanje i snalaženje u njemu. Na kraju, recimo da je knjiga opremljena brojnim fotografijama originalnih tekstova, inicijala i spomenika koji nas uvode u kontekst razdoblja ili prostora o kojima je u pojedinim tekstovima riječ.

Nakon ovakvog bogatog prikaza početnog razdoblja povijesti hrvatskoga jezika za nadati se je da će i prikaz ostalih razdoblja naše bogate jezične povijesti biti na ovoj razini.

Bratulić, Josip, Damjanović, Stjepan: »Hrvatska pisana kultura. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od 18. do 21. stoljeća. 3. svezak, 20–21. stoljeće«. Križevci, Veda.

Prvi svezak izišao je 2005. godine i bavi se razdobljem od 8. do 17. stoljeća, drugi svezak izišao je 2007. godine i prikazuje 18. i 19. stoljeće. Ovo je dakle treći i posljednji svezak u kojem autori obrađuju prošlo stoljeće i stoljeće u kojem se sada nalazimo. Moram napomenuti da ovo nije isključivo jezikoslovna knjiga, već knjiga koja pokazuje što je sve izišlo u ova dva stoljeća a vezano je uz hrvatski jezik, znanost o hrvatskoj književnosti i beletristiku. U početku knjige autori daju nacrt hrvatske povijesti koja se odnosi na 20. i 21. stoljeće. U okviru toga u kratkim crtama govore o Austro-Ugarskoj Monarhiji, prvoj Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, drugoj Jugoslaviji, te o stvaranju suverene i samostalne Hrvatske. Nakon toga slijedi prikaz razvoja hrvatske književnosti što uključuje kratki pogled na ekspresionizam, socijalni realizam, socijalistički realizam, književnost u egzilu, generacije književnika koje se okupljaju oko časopisa Krugovi (1952) i Književnik (1959). Ukratko daju pregled pjesništva, dramskog stvaralaštva i književne kritike. Napominju da je često i književna povijest utjecala na vrednovanje suvremenih i prevrednovanje starijih tekstova te navode povjesničare hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća kao što su Frangeš, Šicel, Lasić, Vaupotić, Brešić, Nemec, Maroević, Milanja, Visković i drugi. Nabrajaju antologije koje su izišle u spomenutom razdoblju. Kad govore o hrvatskom jeziku, govore o jeziku do 1918. godine, za vrijeme prve Jugoslavije, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, o hrvatskom jeziku u drugoj Jugoslaviji, u samostalnoj Hrvatskoj te o hrvatskom jeziku na početku 21. stoljeća. Daju prikaz hrvatske dvojezične leksikografije pa imamo rječnika u kojima je jedan hrvatski, a drugi jezik: ruski, ukrajinski, češki, slovački, poljski, talijanski, francuski, njemački, slovenski, novogrčki, grčki, latinski, engleski, španjolski, portugalski, rumunjski jezik. Navode se i strukovni rječnici. Slijedi pregled hrvatske enciklopedistike pa su tako u prošlom i ovom stoljeću izišle Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Muzička enciklopedija, Enciklopedija Jugoslavije, Tehnička enciklopedija, Filmska enciklopedija, Krležijana, Hrvatska (opća) enciklopedija, Medicinska enciklopedija, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Istarska enciklopedija. Nakon toga nabrajaju se leksikoni kojih je u tom vremenu izišlo 23. Autori knjige govore i o hrvatskom novinstvu navodeći dnevne i tjedne novine i vrijeme u kojem su pojedine novine izlazile i na kraju govore o hrvatskom nakladništvu na početku 21. stoljeća. Tim pregledima koji zauzimaju trećinu knjige dan nam je sažet prikaz književnog i znanstvenog djelovanja na hrvatskom prostoru od 20. do 21. stoljeća. U ostalom dijelu knjige slijedi izbor djela nastalih u tom vremenu. Izbor uključuje fotografiju autora pojedinog djela i njegovu kratku biografiju, fotografiju naslovnice i kratak opis samog djela. Treba reći da je ova knjiga prilika da se vide jedinstveni slikovni prikazi jer je danas teško pronaći mnoge naslovnice pojedinih knjiga. Na kraju knjige autori navode i bibliografije djela koja u samoj knjizi nisu prikazali a bila su im od neizmjerne koristi prilikom sastavljanja ovakve knjige.

I za kraj, mislim da su sve tri knjige Hrvatska pisana kultura neizmjerno važne upravo za hrvatsku pisanu kulturu i za nas same, ali isto tako i za one koji se za tu kulturu na ovaj ili onaj način zanimaju, te da ove knjige daju osnovne informacije koje mogu poslužiti kao polazište za individualna proučavanja ili kao polazište za snalaženje u našoj kulturnoj povijesti. A ako im dodamo i maloprije spomenutu knjigu Povijest hrvatskoga jezika i ona izdanja koja nas od te povijesti još čekaju, mislim da ćemo dobiti jednu posve zaokruženu sliku književno-jezičnog vremena u kojem smo živjeli i još uvijek živimo.

Popis jezikoslovnih knjiga tiskanih između dvaju seminara Zagrebačke slavističke škole, 2008/2009.

1. Badurina, Lada (2008). Između redaka: studije o tekstu i diskurzu. Rijeka. Zagreb. Izdavački centar Rijeka i Hrvatska sveučilišna naklada.
2. Badurina, Lada, Pranjković, Ivo, Silić, Josip (2009). Jezični varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini: ije-e-je-i. Zagreb. Disput.
3. Birtić, Matea (2008). Unutarnja struktura odglagolskih imenica u hrvatskome jeziku. Zagreb. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
4. Bratulić, Josip, Damjanović, Stjepan (2008). Hrvatska pisana kultura. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od 18. do 21. stoljeća. 3. svezak, 20–21. stoljeće. Križevci. Veda.
5. Brozović, Dalibor (2008). Povijest hrvatskog književnog i standardnog jezika. Zagreb. Školska knjiga.
6. Bukovčan, Dragica (2009). Od teorije do prakse u jeziku struke. Zagreb. Školska knjiga.
7. Damjanović, Stjepan (2008). Jezik hrvatskih glagoljaša. Zagreb. Matica hrvatska.
8. Dujmušić, Jozo (2008). Antibarbarus hrvatskoga jezika i drugi članci. Zagreb. Pergamena.
9. Erdeljac, Vlasta (2009). Mentalni leksikon: modeli i činjenice. Zagreb. Naklada Ljevak.
10. Frančić, Anđela (2008). Kultura hrvatskog jezika. Zaprešić. Visoka škola za poslovanje i upravljanje Baltazar Krčelić.
11. Gačić, Milica (2009). Riječ do riječi (lingvistička istraživanja odnosa engleskoga i hrvatskog jezika na području prava i srodnih disciplina). Zagreb. Učiteljski fakultet. Profil international.
12. Glovacki-Bernardi, Zrinjka (2008). Kad student zatrudni – rasprava o rodnoj perspektivi u jeziku. Zagreb. Alfa.
13. Hudeček, Lana, Mihaljević, Milica, Nahod, Bruno (2009). Hrvatski terminološki priručnik. Zagreb. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
14. Hudeček, Lana, Mihaljević, Milica (2009). Jezik medija: publicistički funkcionalni stil. Zagreb. Hrvatska sveučilišna naklada.
15. Kapović, Mate (2008). Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Zagreb. Matica hrvatska.
16. Kovačić, Marko (2008) Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku. Zagreb. Matica hrvatska.
17. Ladan, Tomislav (2009). Život riječi: značenje, uporaba, podrijetlo. Zagreb. Nova media.
18. Lingvistika javne komunikacije (2009). Translatološki, terminološki, međukulturni i problemi jezika struke. Ur. Marija Omazić, Vladimir Karabalić, Mario Brdar. Zagreb. Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku; Osijek. Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera.
19. Maresić, Jela, Menac-Mihalić, Mira (2008). Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora s rječnicima. Zagreb. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
20. Milković, Ivan (2009). Lička štokavska ikavica: ričnik, slovnica, čitanka. Zagreb. Pergamena.
21. Povijest hrvatskoga jezika. 1. knjiga: srednji vijek. Ur. Ante Bičanić i Stjepan Damjanović (2009). Zagreb. Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica
22. Pranjković, Ivo (2008). Franjevačko spisateljstvo i jezik Hrvata. Zagreb. Hrvatska sveučilišna naklada.
23. Šimunović, Petar (2009). Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb. Golden marketing – Tehnička knjiga.
24. Šimunović, Petar (2008). Hrvatska u prezimenima. Zagreb. Golden marketing – Tehnička knjiga.
25. Škarić, Ivo (2009). Hrvatski izgovor. Zagreb. Nakladni zavod Globus.
26. Vukojević, Luka (2008). Izražavanje posljedičnih odnosa u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb. Institut za jezik i jezikoslovlje.
27. Zadarski filološki dani II. Zbornik radova (2009). Zadar. Sveučilište u Zadru/Odjel za kroatistiku i slavistiku.
28. Znika, Marija (2008). Sintaksa i semantika (rasprave i članci), Zagreb. Pergamena.