Bauman
Bauman
Ovoga se mračnog, sparnog popodneva s vidljivim teškoćama popeo Ernest Bauman do svoga stana na drugom katu oronule zgrade na križanju Barunove ulice i Zelene avenije.
S mukom, prekriven znojem, jedva je otključao bravu i gurnuo masivna ulazna vrata. Po običaju, dočekao ga je širom raširene tame, neprovjetreni volumen stana.
No taj ga je gusti, ružni miris i sada razvedrio, umirivao ga je svojom nazočnošću, nasmijao se kratko i po tko zna koji put pomislio – evo me u sigurnosti i spokoju, evo me s vama, tu sam.
Ne paleći svjetlo, iako je ono bilo nužno kako bi se uopće nekako moglo kretati, najprije kroz hodnik a onda i kroz tri velike sobe, Bauman se vješto dočepao kuhinje i sjeo za okrugli stol nedaleko prozora, osjećao je kako je na kakvom takvom svjetlu. Osvrnuo se nekoliko puta, vrlo polagano po kuhinji i zaključio kako ipak mora upaliti svjetlo.
Slaba treperava svjetlost žarulje za čas se razlila po skromno namještenoj kuhinji.
– Valjalo bi nešto pojesti Bauman, glasno, ali nekako posprdno dobaci sam sebi.
Otvori hladnjak, letimično pregleda njegov sadržaj i zatvori ga.
Zapravo, uopće nije bio gladan. Kratkotrajno sjedenje na neudobnom kuhinjskom stolcu oporavilo ga je od nesnosnog dana.
Ipak, barem bi se trebao istuširati.
Kratko se zadržao u kupaonici.
Baumanu su oči svjetlucale, možda je baš danas taj sudbinski dan kada će se on napokon dosjetiti i shvatiti što to nepoznato i tajanstveno povezuje iznutra njegovu čudnu zbirku umjetnina koja se, činilo se bez reda, raširila u sve tri sobe, prekrivajući gusto žuto crni škriputavi parket, police, ormare, zauzimajući doista svaki centimetar prostora.
Naime, Bauman je preko pedeset godina sakupljao umjetnine, skulpture ponajviše, imao je tek nekoliko uljenih slika, dakle skulpture izvedene u drvu, bronci, terakoti, gipsu, željezu, aluminiju raznih autora, no sve je njih krasila jedinstvena karakteristika, potpuna anonimnost.
Većinom su to bili autori koji su se neposredno nakon mladenačkih radova i okušavanju, odricali svoga autorskog djela i prepuštali se tko zna kakvim sve poslovima, uglavnom bez izravne veze s umjetnošću.
Naime, Bauman je posjedovao nepogrešiv osjećaj za odabir željenog i traženog profila. Već nakon samo jednog susreta s određenom umjetninom, Bauman je posve jasno predosjećao kakva će biti sudbina pojedinca oko čijeg je rada obilazio u sve užim krugovima, a onda ga i kupovao za nevelik novac.
U mračnom Baumanovom stanu raskrililo se više stotina skulptura, gotovo isto toliko stvaratelja kratkotrajnog nadahnuća, mada su izvjesni, ali rijetki kipari bili zastupljeni s više radova.
Bauman je o svakoj skulpturi imao vrlo precizne podatke, nekoliko rečenica o samom umjetniku, tj. ono što je bilo dostupno ili poznato o nečijem umjetničkom angažmanu, vrijeme i mjesto nastanka umjetnine i je li rad bio izlagan uz završnu opasku – NEAKTIVAN.
Tih više stotina djela zrcalilo je vrlo raznorodne ideje i pristupe i cijela je zbirka djelovala vrlo heterogeno, što je zapravo i bio krajnji Baumanov cilj.
Zbirka mora biti jednostavno nepoveziva, nejedinstvena i suprotstavljena sama sebi, ali s nekim tajanstvenim, unutarnjim nabojem.
Onih nekoliko slika na sivim zidovima krasila je ista ili slična odrednica. Njihovi sutvorci jednoga dana odložili kist, odbacili paletu i posve se udaljili od štafelaja i nestali u nekom drugom životu, zalupivši posljednji put vratima atelijera.
Okružen bezglasnim kipovima i nijemim slikama, Bauman se jednostavno nije usuđivao razmišljati o životu što protječe, o dosadnim i blijedim danima, nije želio svojim kaotičnim mislima remetiti mir tamnoga stana.
Blizu je sedamdesete, vodi malu privatnu tvrtku za opskrbu ogrjevom, nakon pustih godina što je radio za druge, živi cijeli život u naslijeđenom stanu, u kome je oduvijek sve po starom, osim tranzistora i TV-uređaja koji se mijenjaju svakih petnaest ili dvadeset godina.
Televizor je stvarno rijetko palio, tranzistor gotovo svakodnevno i to samo zato da bi čuo u posvemašnjoj tišini, jutarnje, popodnevne i zadnje večernje vijesti, uvijek sa zebnjom očekujući i poneku lošu vijest koje će ošinuti svojim zlom i njega, ako ništa drugo barem nepovoljna vremenska prognoza.
Duboko u sebi, posve svjesno, zatrpao je tragiku davnih događaja duboko u svoj nutrini iako bi se katkada probudio usred noći čuvši uznemireni glas majke koja ga budi i požuruje.
Brže Ernest, brže.
Širom otvorenih očiju, mogao bi se zakleti, gledao je skulpture razmještene po sobi kako mu se primiču ponavljajući majčine riječi.
Brže Ernest, brže.
U trenu bi se probudio i skočio kao uboden iz kreveta, vješto se krećući između gusto naslaganih skulptura, upalio svjetlo i tada dugo, do jutra promatrao nepomične skulpture.No, takva su se grozna buđenja rijetko dešavala i to najčešće kada bi imao težak dan u svojoj firmi, boreći se sa svakodnevnim problemima i često nerazumnim kupcima, koji su istjerivali neku svoju pravdu i vrlo lijenim zaposlenicima kojima je uvijek bilo doista sve svejedno.
Većinom su i dani i noći tekli poput spore, tihe rijeke, bez brzaca i vodopada.
Zapravo, tako su svi koji su bilo kako poznavali Baumana i razmišljali o njemu, kao o dosadnoj rijeci što polako teče i sakuplja otpad s obala, misleći pritom na njegovu sakupljačku strast prema prvim djelima anonimusa.
Rijetko je tko i pokušao razumjeti njegov odabir umjetnina i imena, po svemu one su vrijedile malo, a ni njihova umjetnička vrijednost nije se posebno iskazivala.
No, Bauman je bio sretan u središtu toga neobičnog svijeta umjetnina autora koji nisu uspjeli biti zabilježeni u veliku knjigu umjetnosti.
Neke od njih Bauman je na svoj način posebno volio, obično bi ih svakodnevno zakratko dotaknuo, prozborivši samo – Hm, hm, hm….., na primjer, skulptura od terakote Ivana Matesa, kipara iz sredine stoljeća, koji nikada nije izlagao, napravio je svega nekoliko terakota nakon Akademije i jednostavno nestao, negdje u predgrađima. Kasnije je Bauman naišao na nekoliko slabo očuvanih Matesovih crteža, no oni ga nisu zanimali.
Matesova skulptura Dječaka s vedrim izrazom lica kako gleda u nebo, visoka pedeset i dva centimetra, nalazila se odmah slijeva od vrata u Baumanovoj spavaćoj sobi.
Ili Ribar koji izvlači mrežu, mala bronca od nekih petnaestak centimetara, Viktora Levija, stara kojih pedesetak godina, naime, Bauman nije posjedovao najpreciznije podatke o ovoj bronci.
Ribar se nalazio na malom ormariću, pored kreveta i uvijek se doimalo kako želi izvući Baumana iz kreveta dok bi ga kriomice promatrao.
U drugoj sobi, neposredno uz prozor, u šumi drugih figura, isticao se lik snažnog Drvosječe kako zamahuje prema nevidljivom drvetu, a oštrica sjekire opako se blista.
Ponekad je Bauman zazirao od diva, skulptura je bila izrađena u drvu, u naravnoj veličini i bila je najimpozantnija u cijeloj zbirci.
Lice Drvosječe bilo je tek naznačeno i nekako mutno, tajanstveno.
U trećoj sobi svakodnevno je obilazio i doticao skulpturu od bijelog gipsa, Djevojka koja sjedi na obali rijeke s prekriženim rukama u krilu, malo pognute glave kao da osluškuje šum nevidljive vode.
Zapravo, Bauman je dobro poznavao svaki komad, ako ih može tako nazvati u svojoj zbirci, od naziva do autora i vremena nastanka.
Prema svima ostalima se ophodio na isti način, na stanovitoj distanci, diskretno.
Vratio se je u kuhinju i popio dvije čaše vode.
Dobro ga je uznemirila jučerašnja ponuda antikvara Careka.
– Slušaj Bauman, nemaš kome ostaviti svoje bizarno smeće. Ja sam ga odavno procijenio, a i na temelju tvojih podataka, ali i nekoliko ozbiljnih razgledavanja nudim ti vrlo pristojnu cijenu. Kada se raščisti stan od te nazovi zbirke, bolje će izgledati i za njega ćeš dobiti lijepe novce.
– Što će mi novac, Carek? Imam ga dovoljno. Ne fali mi ništa. Zbirku ne prodajem jer ona nema cijene, u nju sam ugradio pedeset godina života, a to je nemjerljivo, zar ne Carek?
Nema.
Jučer se nakon toga ogavnog razgovora sav smušen vrtio iz sobe u sobu, kružio oko skulptura, poneku i dodirnuo, promatrao tu populaciju iz raznih kutova, pored prozora, kroz otvorena vrata.
– Pa to je pedeset godina. Pedeset godina, Carek. Ne možeš samo tako površno govoriti o mojih pola stoljeća, Carek.
S mukom je proveo noć, sve snažnije osjećajući nadolazeći, narastajući strah koji će se nepovratno uobličiti u idućem danu, a onda će biti kasno za sve, za spas nijemog svijeta u stanu na drugom katu.
Sjetio se i jutros kako je prije dosta godina, prikupio hrabrost i pozvao, pričalo se, pristojnog gospodina, Janka Zalevskog, jednog od vodećih povjesničara umjetnosti i govorilo se, dobronamjernog kritičara, neka ga posjeti kada mu bude odgovaralo, on će mu honorirati posjet, neka samo razgleda zbirku i slobodno kaže što misli.
Zalevski je ubrzo došao i cijelo popodne polagano razgledavao skulpture, bez i jedne riječi, da bi na odlasku odbio honorar i tek rekao.
– Šteta toliko truda i godina, gospodine Bauman. Ovo je zbirka kojoj je zajednička samo iracionalna ideja o prvim radovima zaboravljenih umjetnika, bez ikakve unutarnje poveznice. Zbirka bez karaktera, zbirka promašaja, eto, to je istina. Zbirka promašaja, gospodine Bauman.
Dok je ujutro silazio niz stepenice, pun nevoljkosti da se suoči s još jednim danom, sjetio se je plavokose djevojke iz davnine, Marine.
Bože, kada je to bilo?
Prije nastanka novoga svijeta Bauman, prije, još prije, odgovarao je šutke sam sebi.
Što se dogodilo s Marinom?
Nije više imala ni vremena ni volje da ga dijeli sa zbirkom koja se polagano uvećavala i bilo je vidljivo kako je Bauman sve više opsjednut zbirkom, a ne Marinom. Bauman je svakim danom i tada sve grčevitije pomišljao na komade drva ili bronce, a sve manje na Marinu.
Ponekad je kasnije susretao Marinu, koja je živjela svoj uredni građanski život i obično mu na kraju kratkog razgovora rekla.
– Doista ne znam što sam vidjela u tebi, Ernest.
On bi se tada bez imalo neugodnosti osmjehnuo i pozdravio je.
Još je uvijek sjedio u kuhinji i razmišljao Carekovoj ponudi.
Kopkala ga je misao, koliko mu antikvar može ponuditi. Ne, ne pada mu na pamet prodati zbirku.
Pa ona je cijeli njegov život, cijeli puni život Ernesta Baumana.
Rijeka je kretala dalje, neumitno prema ušću, lijeno se valjajući, kao i preostali život Ernesta Baumana.
Carek nije više navaljivao. Bauman ga je odbio i gotovo, on ide dalje, grad je prepun izazova.
Iz dana u dan Bauman se borio da održi na životu svoju malu tvrtku i nije imao ni vremena ni mogućnosti za nabavku novih skulptura, zapravo, već odavno nije obilazio atelijere, galerije.
Bolesti su Ernesta Baumana u međuvremenu postale sve mnogobrojnije i očiglednije, a i on ih je sve teže i mukotrpnije podnosio.
Njegove se skulpture, sve odreda, svjedoci kako je s mukom umro, zazivajući imena dragih mu figura.
Tek za dva dana uočena je smrt Ernesta Baumana.
Gradska je vlast zapečatila stan.
Nakon godine i nešto, stan je u cijelosti ispražnjen, skulpture su popisane i pohranjene, svaka sa svojim evidencijskim brojem u Centralnom gradskom skladištu za neriješene predmete.
Kako Bauman nije imao nikoga niti od bliže niti od dalje rodbine, stan je pripao gradu u koji se ubrzo uselio visoki gradski dužnosnik a zbirka, procijenjena kao uzaludni napor skupljača i nebitna po vrijednosti, ni nakon nekoliko pokušaja dražbe nije u kompletu prodana, napokon je razmrvljena na pojedinačne predmete i po smiješnim cijenama rasprodana raznovrsnim kupcima.
Negdje, dvije godine iza Baumanove smrti, Zalevski je objavio osvrt u vodećem Gradskom dnevniku o zbirci Ernesta Baumana, potaknut inicijativom antikvara Careka, a koja je doslovno nestala, izgubila se, a zapravo, zaključio je kritičar, imala je uistinu nekih svijetlih trenutaka i na njima je trebalo poraditi kako bi zbirka zasjala snažnije o otkrila svoje čudno, misteriozno, izazovno i primamljivo lice.
Zalevski i Carek
Carek je doista dobro, u detalje, poznavao sve važne likovne kritičare, onako u dušu, pa tako i Janka Zalevskog, kažu mnogi, vodećeg u svome poslu.
Ali, Careku je bilo poznata i ona druga, tamna strana. Zalevski je oduvijek želio biti pilot, no zdravlje mu nije dopuštalo da se njegov letački san i ostvari.
Zalevski je bio sitan, boležljiv i dovraga iskompleksiran, navodno neželjeno dijete čudne veze.
Od malih nogu Zalevski je dobro naučio, budi pristojan i to će ti otvoriti sva vrata. Tako je i stigao do doktorata, cijelo vrijeme sanjajući beskrajni azur neba, gotovo osjećajući skučenost pilotske kabine.
Pristojno se i oženio. Uzela ga je za supruga Magda, pripadnica dobrostojeće obitelji, možda i malo više od te razine.
Koliko se ona više trudila u braku, on je sve nemilosrdnije sanjao plavo prostranstvo, no ponekad je i primjećivao njezino prisustvo i tek za tren napustio letjelicu. I kada je pisao o suvremenim kretanjima u umjetnosti, sjedeći u miru svoje radne sobe, razmišljao je kako sve teže podnosi raznorazna mazala, što u potpunom besmislu mašu kistom i dlijetom.
Uskoro je u alkoholu, nakon brojnih svečanih večera i prijema, pronašao kakvo takvo opuštanje, barem nekakvu zamjenu za nebo. No, tek onda bi se budio sluđen i onako posve onemoćao, pijan do besvijesti, mrtav za ovaj svijet, izvodio nevjerojatne akrobacije sa svojim srebrnim zrakoplovom, ležeći u vlastitoj bljuvotinu ispod stola u svečanoj Sali.
No, ni alkohol a ni zrakoplov nisu ga omeli da vrijedno radi na svojoj karijeri, na toj lijepoj predstavi za javnost, tako bi se obično rugao sam sebi kada bi se u ogledalu suočio s nepoznatim likom. Za Zalevskog se govorilo kako je kao profesionalac često vrlo beskompromisan, ali pristojan, često opak, ali fin.
I tada ili nešto prije, Zalevski je upoznao pravoga Careka. Antikvar ga je gotovo uvjerio kako se svijet sastoji samo od materijalnoga, sve ostalo je san ili varka.
Vješto su mešetarili tržištem umjetnina priskrbljujući si znatna sredstva.
Magda je bila oduševljena nevjerojatnim sposobnostima, neotkrivenim mogućnostima svoga supruga, rado pokazujući u javnosti ponos.
No, Carek je u međuvremenu navukao Zalevskog i na opijate, tako su neki šaputali.
Pričali su dalje u pola glasa kako se Zalevski uopće nije bunio, avionski motori brujali su sve jače i pozivali kritičara neka zauvijek napusti ovu sredinu i preseli se za vječnost u pilotsku kabinu.
I u to doba Carek je Zalevskom tek natuknuo nekoliko intrigantnih misli o Baumanu. Ispalo je, da se davno kritičar upoznao s Baumanom i vidio njegovu svaštaru niti ne sluteći kako dvojac pokušava isplesti zamku oko njega.
Ali, Bauman nije zagrizao. Zalevski je, iako nedovoljno otriježnjen uočio kako Bauman doista živi u nekom svom svijetu, javno, za razliku od njega, on, Bauman ne krije što voli i što jeste, a ne kao on, Zalevski.
Bauman je odbio ponudu i zaključao se u svom stanu.
Uostalom i Carek i Zalevski imali su i drugog posla, mnogi su poput Baumana ponešto sakupljali i istina je, negdje je po zakonu vjerojatnosti moralo biti i pravih bisera jer to je matematika, a ona ne griješi.
Bauman je umro između mnogih teških pijanstava Zalevskog.
Vlast je preduhitrila sve kombinatorce i zapečatila Baumanov stan da bi u tim danima Carek bio sve uvjereniji kako se za Baumanovu zbirku moglo izvući i nešto, nešto više.
Temeljita gradska vlast sporo je rješavala Baumanov slučaj, slučaj potencijalnog nasljednika.
Kako nitko nije pronađen, a mogao bi dokazati bilo kakvu rodbinsku povezanost s Ernestom Baumanom, grad je uzeo stan namjeravajući u njega smjestiti, naravno nakon stanovitog preuređenja, nadolazeću političku zvijezdu, nimalo ne razmišljajući o onim prašnim komadima drva i gipsa.
I nekako se Zalevskom nije dalo baviti više s tom prokletom Baumanovom ostavštinom, odavno je zaključio, kako to sve skupa ne vrijedi mnogo, ipak nešto više nego ništa, ipak nešto više, ali ne mnogo i ne razumije Careka što ga svaki dan podbada s neugodnim pitanjima o tim stvarima.
Unatoč prisnosti s vlastima Careku je promakla informacija o dražbi ne osobito vrijedne zbirke nekog Baumana, jer je vlast procijenila kako ona ne predstavlja ni minimalni umjetnički doseg, a da bi se na temelju te vrijednosti grad morao pobrinuti za njezin smještaj i čuvanje.
Zbirka je raskomadana i rasprodana.
Carek je čuvši tu vijest doslovno poludio, no brzo se je pribrao. Angažirao je sve poznate veze podzemlja i nadzemlja, kako bi najprije došao do svih imena kupaca.
Za nekoliko mjeseci jer grad nije posebno evidentirao kome je i što prodao osim podataka, kip pod brojem=toliko novaca, Carek je imao u svojim rukama cjelovit popis kupaca i započeo otkupljivati komad po komad Baumanove zbirke, često uz istu cijenu po kojoj je i skulptura prodana dražbi, a ponekad je morao i platiti znatno više jer su ga ti neki i prepoznali.
Uskoro je zbirka gotovo kompletirana, osim Dječaka, Ribara i Drvosječe. Djevojka od Bijelog gipsa s prekriženim rukama među prvima je stigla.
Ove tri skulpture ubrzo su nakon kupovine promijenile nekoliko vlasnika i nikoga baš nije zanimalo tko kupuje ili tko prodaje.
Carek je danomice bjesnio.
– Pa zar ne mogu pronaći tri bijedna kipa, stvari bez ikakve vrijednosti? Zar je to moguće Zalevski, ogavna pijanduro?
Zalevski je odmahivao rukom i molio Careka da ga ne ometa u letu.
Ipak, kada se nešto tako želi, ponekad se i ostvari. Suradnik mnogih antikvara, probisvijet po zanimanju, Masni, ušao je u trag najprije Dječaku a ubrzo i Ribaru.
Carek je sjao dok je obilazio oko skulptura.
– Napokon, napokon, Carek, ti si sila stari moj, ti si broj jedan. Ha, ha, ha, ha, Bauman, ipak te imam iako nisi htio, imam te, imam te Ernest.
Masni je u međuvremenu tragao pomamno za Drvosječom. Zalevski se više nije budio iz alkoholnih isparenja, Magda je posve digla ruke od njega i prepustila ga sasvim sudbini zrakoplovca.
Masni je, nekoliko dana kasnije ušao u trag Drvosječi, otkupio ga je uz nešto dodatnog uvjeravanja i dostavio ga je Careku.
Carek je osjećao, mogao je opipati samoću na vrhu svijeta jer nikoga nije bilo pored njega, njemu nitko nije ravan, svi su ispod njega, zauvijek.
Iako posve omamljen Zalevski je promucao dok je zurio u Drvosječu.
– Nije to ništa Carek.
– Nemaš ti pojma pijančino, bolje šuti, evo ti na, pij, pij i šuti.
Carek je u velikom podrumu ispod antikvarijata posložio po nekom svom doživljaju cijelu Baumanovu zbirku, bio je više no zadovoljan.
U idućim je danima isključivo vrijeme provodio u podrumu, zagledajući se sve više u ta krhka tijela pod njegovim nogama, poneku skulpturu je pomaknuo lijevo ili malo desno, kako bi još više došla do izražaja.
No, počeo je osjećati sve jači nemir, naprosto je iskakao iz njegova preplašena tijela, sve je više uviđao koliko je Zalevski u pravu. Ovdje nešto nedostaje.
– Što tu fali?, uzdisao je Carek.
– Što nedostaje?
Bauman. Bauman nedostaje. On je srce zbirke, on povezuje sve ove nepovezivosti i drvo i broncu i gips i terakotu i ulja, sve. Bauman je srž, on je srce zbirke.
– Zalevski je u pravu, zbirka doista ne vrijedi mnogo, hladno je već idućeg dana zaključio antikvar. Samo s Baumanom je bila prava vrijednost.
Carek se snažno lupi po čelu.
– Budala, ti si budala Carek.
Prodrma Zalevski, no ovaj se nije micao.
– Evo, i on je otišao, a ti si i dalje budala Carek.
Sjedne za stol i zadubi se u katalog Baumanove zbirke.
Carek
Doista, trebalo je učiniti mnogo što kako bi netko iz javnosti uopće pokazao bilo kakav interes za Baumanovu zbirku.
Carek je vješto organizirao tri samostalne izložbe Baumanove zbirke u tri glavna grada države. Unatoč svemu osvrti u medijima bili su mlaki. Jedna zgodna zbirka osamljenog čovjeka, ništa više. Zanimljivo, ali ne i intrigantno, samo to.
Zalevski je u međuvremenu sahranjen uz adekvatne počasti, čak je i posmrtno odlikovan za svoje zasluge.
Kako je i red, Janko Zalevski ubrzo je potonuo u zaborav, neki su ispočetka stidljivo, a onda sve glasnije tvrdili kako je on svoje prosudbe često donosio teško omamljen alkoholom ako ne i nečim drugim, još opasnijim, sve skupa akademska ništarija koja sanja let kroz alkoholna isparenja, mrmljali su oni koje je Zalevski ošinuo bez imalo obzira, vjerujući kako je njihov opus onda ipak vrijedio više ili bi ga barem valjalo iznova procijeniti i to sada.
Uz dosta sreće Carek se riješio Baumanove ostavine.
– Napokon, napokon Carek, šaptao je antikvar.
Baumanov grob u međuvremenu je zarastao u travi, slova su se jedva nazirala, dok je nova politička zvijezda, sada na zalazu, uzlazila iz stana na drugome katu, praćena dvojicom policajaca u civilu.
Stan je iznova zapečaćen.
Carek jednom godišnje odlazi na Gradsko groblje, daje izdašan iznos za kapelicu u gradnji, obilazi umrle pretke svoje supruge, na Baumana i Zalevskog i ne pomišlja.
Oni su samo kap prošlosti, a on, Carek, cijeli se život bori i nosi s prošlosti, doista cijeli život. Još je uvijek na nogama, stoji čvrsto, njega prošlost još nije porazila, on korača, korača još uvijek i osluškuje glasove što bruje oko njega.
Susreo se jednom s Magdom, udovicom Zalevskog i okrenuo glavu od nje. Ona ga je u čudu gledala i pomislila kako je njezin Janko uvijek bio pristojan i fin.
I toga dana, dok je sa suprugom odlazio s Gradskog groblja, Carek se iznenada sjetio Zalevskog i čudeći se sam sebi, dobronamjerno pomislio.
– Ti si, Zalevski, barem imao zrakoplov i svoje proklete letove, a ja, ja nemam ništa, ja ne sanjam, ne zbog toga što ne bih želio već zbog toga što nikada nisam imao prigodu zamišljati kako i ja imam pravo pomišljati na neko svoje tajno utočište. Zavidim ti, Zalevski, letio si barem onda slobodan, a ja još uvijek samo hodam i hodam.
Dok je razmišljao, pravio je čudne grimase, supruga ga je čvrsto stisnula rukom i rekla mu.
– Saberi se, Carek. Svi znaju tko si. Ne zaboravi tko si, Carek.
Naglo se probudio i pogladio je po ruci.
– Imaš pravo draga, ja sam Carek, ostavimo prošlost.
– Pred tobom je umalo cijeli život dragi moj, kaza mu ona mazno.
– Da, skoro cijeli život, gotovo cijeli. U pravu si, idemo.
Dječak, Ribar, Drvosječa
Nije nitko zabilježio koliko je vremena proteklo od vremena smrti onoga čudaka i sakupljača Ernesta Baumana. Jednako tako tek rijetko bi se sjetili obimnog opusa Janka Zalevskog ističući izvjesne dobre aspekte njegovog djela. Carek je u međuvremenu i dalje vedrio i oblačio antikvarnim tržištem.
Dobro mu je išlo, čak i jako dobro.
Već pomalo s licem starca prepuštao se rijetkim druženjima s atraktivnim ženama sa raznih strana svijeta u potaji, razmišljajući uvijek, je li sve što je vrijedno prošlo kroz njegove ruke
uz adekvatnu zaradu.
Sve je kontrolirao osim svoga onemoćalog tijela u bliskim susretima sa ženama koje su svakako nastojale iskoristiti svoju šansu.
No, on je svejedno bio zadovoljan iako je njegovo usahlo tijelo mirovalo, udisao je duboko mješavinu finih mirisa i znoja njihovih nježnih tijela, povremeno se oglašavajući kakvim hropcem kako ih na bi uvrijedio, ipak je on, Carek, antikvar, gospodin.
Negdje u unutrašnjosti učiteljica Ivana Zelman kupila je na lokalnoj tržnici pedeset i dva centimetra visoku terakotu Dječaka koji gleda u nebo i poklonila je suprugu Mihaelu, proćelavom književniku.
On je mrko pogledao skulpturu, zatim se nasmijao i poljubio je.
– Hvala, hvala ti.
S druge strane Sjeverozapadne gore, poduzetnik Stanko Mršić na ime duga dobio je malu brončanu figuru Ribara i poklonio je svojoj prijateljici i ljubavnici Ingrid.
Neko vrijeme je gledala šutke u broncu.
– Nisi trebao. Zgodan je. Ne volim ribu. To si namjerno učinio.
Ljutito ju je otrgnuo iz njezinih ruku i ostavio u trenu u mračnom podrumu vile.
Drvosječu je kupio saborski zastupnik Milas. Svidjela mu se skulptura kao vješalica, idealna za kapute u predsoblju, na sjekiru može stati barem pet kaputa.
Carek je bolestan i sjeća se jedino svoga djetinjstva i djeda i crnoga psa u vinogradu i zvuka zvona što ih natkriljuje.
