Postmoderni Bog? (Bog i suvremeno hrvatsko pjesništvo)
Brojnim smrtima ili barem krizama koje neprestano proglašava postmoderna stvarnost može se zasigurno dodati kriza vjere i kriza Crkve ili čak kriza kršćanstva. U red post-izama potkralo se i postkršćanstvo1. Kriza identiteta, našeg »latinskog«, upravo kršćanskog, kriza autoriteta mora biti spojena s odbacivanjem Boga (najveći autoritet) i Krista (temelj europskog identiteta), Crkve (autoritet i mjesto susreta s Bogom) i vjere koja, prema riječima Hrvoja Pejakovića, »sve jače slabi«2. Osnovim odrednicama postmoderniteta, pored slabe misli i slabog subjekta, priključuje se dakle i slaba vjera. Iz zadnje tvrdnje proizlazi nezaobilazno pitanje ima li uopće u postmoderno doba mjesta za Boga i, ako ima, onda kakav je njegov položaj u sadašnjosti i usred relativiziranih vrijednosti.
Predmet je pozornosti ovoga izlaganja prisutnost i slika Boga u hrvatskom pjesništvu osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Ali ne i takozvana religijska ili katolička pjesnička struja već stvaralaštvo najmlađeg naraštaja hrvatskih pjesnika koji su debitirali u zadnja dva desetljeća i upisuju se u široko shvaćeni postmodernitet.
Subjekt toga pjesništva3 odbacuje i relativizira hijerarhije, vrijednosti, tradiciju, religiju, vjeru u transcendentno jamstvo smisla postojanja i autoritete među kojima su Bog i Crkva. Odbacujući mogućnost izbora bira neselektivnost, anarhiju, inventarizaciju. Takvo odbacivanje i odustajanje od pokušaja gradnje novih sistema umjesto odbačenih prisutno je u pjesmi Miroslava Mićanovića Početi, svakako početi. U predstavljenom svijetu sve ima jednaku važnost, na istoj kvalitativnoj ravni, kao jednako vrijedne, situira on tako udaljene pojmove kao što su mač i molitva, prokletstvo i Isus (»psujemo uz vinjske vriske/teško i glasno/(spomenemo i Krista) [...] Potežemo mač i molitvu«).4 Bog i čovjek (u Mićanovića: »Jedan i Drugi«) također su svedeni na istu razinu, obojica su podjednako ravnodušni. Bog se na neki način približava čovjeku a čovjek je malo uzvišen, što se postiže nabrajanjem i korištenjem velikih slova:
muškarac ulazi u vinograd, sjeda
i plače na rubu otoka, gdje Bog
više ne čeka zvijezde da bi se
objavio moru, žena ustaje i
skače u more, Jedan i Drugi
šuteja sada znam da se nije moglo
dogoditi ništa: skok je skok,
more samo more, jedna zvijezda
samo Bog, koji uopće i ne želi
da ga se, sada, bilo što o tome
pita(Hvar/glagoli)5
»Zvijezda je slika božanske ideje po čijim zakonima se kreće svijet, simbol je božanstva, božanskog oka, Mesije, anđela, uzvišene biti, božanske vatre, nebeskog svjetla koje se bori sa snagama tame, znanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti«6. Odraz je zvijezde u moru istodobno uspostavljanje osi koja spaja nebo i zemlju, vertikale koja povezuje zauvijek udaljene svjetove. Ipak, u Mićanovićevoj pjesmi Bog da bi se ukazao ne rabi tako očigledne i nekako već banalne pjesničke postupke. More uopće nije prostor u kojemu se zrcali zvijezda, nego element u kojem žena traži smrt. Možda je ovdje žena vrsta veznika između neba i zemlje, vrsta simbola. Možda pak nabrajanje »Jedan i Drugi« sugerira da je razlog ženina postupka nedostatak mjesta za prisutnost »tog trećeg«. Istinit, autentičan susret stanje je kada se »ja« i »drugi« »događamo sebi uzajamno«7. Javljanje tog trećeg neuralgična je točka susreta kada se otuđenost otkriva kao općeprisutan način egzistencije. Dvije naznačene mogućnosti interpretacije motiva žene u navedenoj pjesmi oscilirarju između uzvišenja žene do razine anđela8 koji posreduje između neba i zemlje, s jedne strane, i odbacivanja žene s druge strane, jer nema za nju mjesta u susretu Boga i čovjeka. Međutim Bog šuti, ne odgovara i ne želi da ga se bilo što pita. Bog i čovjek ravnodušno gledaju što se događa, ne reagiraju i ne predlažu rješenje. Bog se ne prikazuje ni u zvijezdi9, ni u riječi - što bi bilo u skladu s Biblijom; nije ni riječ, ni izvor odgovora, a ne daje ni nadu u otkriće tajni. Njegovo postojanje doduše nije upitno, ali njegovu je ulogu u svijetu zahvatila inflacija, sveden je na razinu »sve je jednako važno«. Bog dakle postoji na isti način na koji postoje zvijezde, more ili skok, negdje je pokraj i ne utječe na život junaka pjesme: »Bog negdje osluškuje mrak pokraj bolnice.«10 Iskazuje slabost koja je svojstvo drugih kategorija postmodernog svijeta, sa svojom nemoći nalazi se kraj slabe misli i slabog subjekta. Jasno se vidi da je Bog antropomorfiziran, više je »ljudski« nego »božanski«. Postmoderna, čini se, tradicionalnu metafiziku zamjenjuje vlastitom religijom - antropomorfizacije. Suvremeno hrvatsko pjesništvo obiluje primjerima »očovječenja« Boga. Kod Sime Mraovića on je zaboravljiv, bolestan (upala uha) i uopće nije sveznajući (pita se »što li rade kad Zemlju pokrije sjena«).11 U Knjizi o anđelima12 Delimira Rešickog doznajemo da će Bog uskoro pronaći svoju izgubljenu knjigu o anđelima. U svijetu u kojem vladaju toposi biblioteke, enciklopedije, pisma, knjige pismo je neophodno i Bogu, ali istodobno on je sklerotičan starac kojemu nestaju stvari i koji se ne snalazi bez svojih bilježaka. U usporedbi s Bogom koji pobolijeva i malaksava, subjekt se pokazuje prorokom. Navješćuje sudbinu, s zadivljujućim pouzdanjem obavještava što će se uskoro zbiti.
U pjesništvu Kornelije Pandžić lirsko »ja« na prvo mjesto popisa nedostataka doduše stavlja nedostatak vjere, ali, sukladno postmodernom relativizmu, vrsta vjere nije bitna. Ne radi se toliko o čežnji za metafizičkim temeljem, koliko o ironičnom odnosu prema situaciji »uspavanja« u bilo kakvoj vjeri. Neovisno dakle o tome u kojoj mjeri metafizički temelji erodiraju zbog nemetafizičkih praksa subjekta, on ne odustaje od izražavanja svojega odnosa prema njima (Bogu, slobodi, naciji/narodu) i u tom smislu - čak i kad ih negira, relativizira i ironizira - ne može bez njih funkcionirati.
Nedostatak vjere, jednostavnih, bezazlenih i lijepih dana, bezbrige, glumljenih ganuća, beskrvnih obijesti osjećaji su prisutni na prostorima koje je zahvatio rat13. Uostalom, oni prestaju biti samo izraz čežnje pojedinca preobražujući se u sliku ratnih, i više: apokaliptičkih kolektivnih doživljaja14. Bez obzira na distancu i ironiju, izričaj pjesme u skladu je s riječima Svetog pisma: »Živimo,/ne trepćemo, kao/da u svakom trenu/treba doći Bog«15. (»I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.« Lk 12,40).
Na biblijsku pripovijest - ovaj put o počecima stvaranja svijeta i čovjeka - jasno asocira stih pjesme Sreća iste autorice. »Moja su rebra Adamova«16 izjavljuje lirski subjekt. To jednoznačno usmjerenje prema ukorijenjenosti u biblijskoj tradiciji isprepleteno je sa stajalištem koje niječe vjeri: »ne postoji ništa što nisam već dotakla«.17 I dok se ova rečenica može iščitavati kao parafraza riječi (nevjerna) sv. Tome (»Ako ne vidim [...] ne ću vjerovati«, J 20,24-25), u prvoj strofi dominiraju od kršćanstva daleke ideje čovjeka-boga, čovjeka-tvorca:
Počinjem prepoznavati i ono što nema imena.
tako si dokazujem da je svaki čovjek prvi tvorac.
i da je svaki san rađanje novog boga.18
Raspoznavanje neimenovanih stvari, koje bi trebalo biti dokaz stvaralačkih moći čovjeka, paradoksalno je blisko i božanskom nalogu: »sebi podložite zemlju« (Post. 1,28); imenovanje je naime i savladavanje, pripitomljavanje, stavaraje nove realnosti. U romantičko-simboličkim vizijama natopljenima predodžbama o privilegiranim jedinkama, uzvišenim iznad gomile, umjetnik, zahvaljujući svojim stvaralačkim talentima, bio je predodređen za stvari nedostupne običnom smrtniku19. Koncepcija koja vodi autodeifikaciji tvorca-kreatora moderne, kao i analogija umjetnik-Bog, bila je najsmjelija verzija uzvišenja umjetnika moderne. Predodžba da je svaki čovjek prvi tvorac čini se međutim bliža avangardnim utopijama koje su stvarale slike Boga-Svakoga20 te avangardnom poistovjećivanju kreiranja umjetničkih djela s kreiranjem zbilje. Nekako paradoksalno u toj stvarnosti, u kojoj je svaki čovjek prvi tvorac, svaki san rađa novog boga. I svijet snova i svakodnevica prostor su s beskonačnim brojem bogova.
U nepristajanju na stvarnost, u traženju identiteta, vlastitog mjesta između prošlosti i budućnosti, traženju načina sudjelovanju u povijesti svemira subjekt pjesništva Pandžićeve kreće se između sfere vrijednosti ukorijenjenih u Bibliji i njihova osporavanja. Suvremena hrvatska poezija često osporava biblijske dogme: »kako je beskrajno glupo/ljubiti bližnjega svoga«21, »nikada nisam povjerovao da je svaka vlast od Boga«22, a ponekad kreira i izazovne vizije autodeifikacije: »Ja sam bit/a ne mogu čak ni spavati«.23 Za subjekt pjesme doživljavanje snage vlastitog nepristajanja uzbudljivo je puput »stapanja s Jednim«24, ono čak vodi hrabrom izazovu: »Ja sam bit«. Međutim, sukladno s paradoksom postmodernog kôda, tu snagu prati nemoć subjekta (ne mogu čak ni spavati).
U sljedećim se dvijema pjesmama Slobodan pad i Svijet me više ne želi i ne zna to autorica znatno udaljava od ustaljene predođžbe o Bogu. U zadnje spomenutoj pjesmi slika Boga cinična i sretna u smrti:
[...] samo Boga u Gornjem Selu
ništa ne boli, da je ciničan i sretan
u smrti kao u pobjedi, zauvijek stabilan
na svojim zasebno pribijenim nogama25
Spram vizije raspada svijeta Bog ostaje jedina stabilna realnost a istodobno - upravo iz tog razloga - predbacuje mu se cinizam. U ovoj slici Bog se nalazi gore, »Gornje Selo« može biti i aluzija na zagrebački Gornji grad i na postmoderno globalno selo. Razlozi jasno izražene sumnje u nazočnost Boga jesu zlo i patnja u dosadašnjoj povijesti (čovjek može ili ne mora biti njihov povod). Ova je sumnja konstanta naše kulturne tradicije.
Pjesma Slobadan pad predstavlja sliku čovjekova pada i bilježi misli koje prate padanje. Konstruiranje vertikale, uznošenje ili padanje duž vertikale uvijek simbolizira čovjekovu težnju za kontaktom s Bogom, za istinom, znanjem, puninom, postizanjem apsoluta. U vertikalnom sustavu postmodernu određuje vektor usmjeren prema dolje, njezinu antitradiciju suprotno - vektor usmjeren prema gore26. Silazak u dubine izražava penetraciju psihe, naročito podsvijesti. Ta »putovanja« vode u tajanstvena, zatvorena mjesta koja preneražavaju. »Autorefleksija«, piše poljski znalac moderne, »djelovanje je koje graniči sa sadizmom [...] točnije rečeno [...] s mazohizmom27. U intenzificiranoj slici penetracije koju predstavlja pad sadistom je Bog koji ne reagira, ne dolazi u pomoć, ne spašava.
Ako sam pao, bio sam u pad sklonjen.
bio sam pijan ili mi se nije dalje išlo.
dan ili tren koji sam ponio bio je pretežak.
ako sam pao, Boga to nije dirnulo.
dok Bog slaže lego kocke, čovjek može
slobodno padati.
može se pri tom zaustavljati na grani, balkonu,
na postelji, na dlanu, razmatrati svoj trenutni
položaj i lijepo padati dalje.
to Boga ne boli dok gore slaže svoje tautologije
i svakoj se novoj kombinaciji stoljećima divi.
vjerujte, ako sam pao, bio sam sretno neometen.
duboko naklonjen i poklonjen padu.28
U kontekstu navedene pjesme pad se može tumačiti doslovno i preneseno, kao pad zbog slabosti i alkohola i kao pad u religijskom smislu (spotaknuvši se o grijeh). Neovisno o tome kako ćemo interpretirati motiv pada (kao penetraciju podsvijesti ili slabost subjekta) jednoznačna je ocjena odnosa Boga prema ljudskim potrebama. Ta je ocjena slika ravnodušna Boga koji je zanesen slaganjem lego kocki i tautologija kojima se stoljećima divi. S jedne strane Bog nam postaje bliži, putem slike ispunjene tako modernim atributima kao što su lego kocke on je istodobno »osuvremenjen« i »infantiliziran«, s druge pak strane tamo »gore« on ostaje potpuno zaokupljen sobom. Čak i Bog je dakle ukorijenjen u postmoderne igre i postmodernu ravnodušnost koja se pokazuje snažnijom od vrijednosti svojstvenih božjoj providnosti. Na premiješanoj, postmodernoj ljestvici vrijednosti Bog - kao i drugi - u svemu traži užitak, predstavlja ludičko-zabavni stav.
Interesantnu verziju motiva vertikale spojene sa slikom slaba subjekta i slaba »očovječena« Boga stvara Katarina-Zrinka Matijević: »i uopće nije loše/biti ljestve/ [...] kad se Bog penje uz njih/žudi bolji vidik«29. Slabi junak pjesme - u stvarnosti bolestan (gangrena), u mašti opredmećen (ljestve) - paradoksalno pokazuje više snage i sposobnosti nego Bog. Jedan od razloga zbog kojih prihvaća preobrazbu u ljestve jest upravo želja da Bogu pomogne u postizanju boljeg vidika. Vertikala dakle ne služi uznošenju k Bogu, nego čovjek-ljestve omogućuje da se uspne Bog.
Uzduž vertikalne osi svoju slikotvornost koncentrira i Tomislav Domović. Linija koju crta u svom je stremljenju usmjerena prema gore i jednoznačno je povezana s motivom dizanja što bi moglo sugerirati da je on ukorijenjen u antitradiciji postmoderne. Osim same vertikale pjesma je bogata i drugim simbolima povezivanja neba i zemlje: dúga, jata ptica, zvijezda, križ. Domovićeva pjesma Život pretvoren u pjesmu ispunjena je nadom i vjerom u moć poezije i moć čovjeka, ispunjena je nadom, odrednicom moderne koja je strana postmodernoj osjetljivosti:
[...] dok stojimo ispod križa
nebu vidajući rane
[...]
poezija opet ima smisao
i čaše se ne lome uludo
naši pogledi idu visoku
(spremni da postanu šarena duga)30
Vjera i pokornost su prema Domoviću uvijet nastanka pjesme:
ako jednom oćutite Dom i Rod
i na koljenima pod Nebom prignete glavu
možda vam se desi stih
a ako pritom očistite dušu i sklopite ruke
čak možda i pjesmom zablistate
napokon31
Prava se književnost čini uvjetovanom naslanjanjem na nešto što je apsolutno, uvjetovanom povratkom metafizičkoj osnovi, tradicionalnim vrijednostima (»Dom i Rod«), nacionalnom i kršćanskom temelju, ukorijenjenosti u vijeri, čini se uvjetovanom svojevrsnim položajem u sjeni religije ili dijalogom s religijom. Domović je ipak osamljen predstavnik toga stava koji se protivi »fundamentalnom antifundamentalizmu« postmoderne. Odlazak u crkvu i pisanje poezije tijesno su povezani i u pjesništvu Milana Maćešića, ali je njegov odnos prema kolektivnim vrijednostima drugačiji. Dva načina aktivnosti subjekta (stvaranje i odlaženje u crkvu) prati stanje njegove dobrovoljne anormalnosti: »ja sam [...] odbio da budem normalan/tako na miru mogu opet piti/ići u crkvu i pisati poeziju«.32 Osim konteksta graničnih situacija, u koje spada i bolest, posebice pak psihička bolest33, u tom slučaju izbor nenormalnosti trebalo bi razmatrati u kontekstu nepristajanja na stavove i osjećaje zajednice. Maćečić je protivnik sudjelovanja u ratu, protivnik ratne apokalipse i određenih oblika vlasti. Nepristajanje na način vladanja kod Maćešića vodi do sumnje u Božju riječ, a zatim do sumnje u riječ uopće i u čovjeka:
nikada nisam povjerovao
da je svaka vlast od boga
vjerujući da je to jedina kristova laž
kojom nas odvraća od pobune i lagodna života[...]
nikada se nisam uzdao u čovjeka
bojeći se one kristove
proklet da je čovjek koji se uzda u čovjekanikada nisam vjerovao riječima
ni sam krist nije vjerovao riječima
on riječ sama34
Maćešić se više puta poziva na Bibliju: »magareća lubanja u samsonovoj ruci/kao i praćka u davidovoj do iste pobjede dovedoše [...] a tek šap mojsijev kolika učini čuda«35, »moći raditi što hoću/i ići kamo hoću«36, »ja ne stigoh stići/do poniženih i uvrijeđenih«37, »dugo perem ruke/i umivam lice«38, »oni što iskrivljuju svoja lica/moleći se u sinagogama/i na raskršćima ulica [...] zaista kažem vam/primili su svoju plaću [...] moja čađava banovina/nije od ovoga svijeta/zaista kažem vam/primit ću i ja svoju plaću«.39 Brojne intertekstualne veze s Biblijom mogli bi sugerirati duboku autorovu ukorijenjenost u kršćansku tradiciju i njegovu nepokolebljivu vjeru. Što se tiče ukorijenjenosti u biblijsku tradiciju, ona je neupitna, ali lektira te poezije ne dopušta da se daje konačan zaključak o njegovu odnosu prema vjeri i vjernosti deset Božjim zapovijedima. U znakovito naslovljenom ciklusu Nema boga, umjesto Mojsiju uručenih tablica s dekalogom, nalazimo deset dokaza da Bog ne postoji. U uvodu u ciklus subjekt izjavljuje:
i sada
kada boga više nema
meni je nekako lakše
smirenije lepršavije
čak sam prestao i psovati40
»Na mjesto svijeta koji su krotile Božje zapovijedi i kojem je vladao Razum stiže svijet naseljen muškarcima i ženama predanima vlastitoj spretnosti i snalažljivosti«41 - piše teoretičar postmoderne. Predstavljajući svoj negativni dekalog, anti-dekalog, Maćešić istodobno predstavlja sliku anti-svijeta, svijeta bez temelja pravosuđa, svijeta s etikom i moralnošću koja se raspada, svijeta u kojem se dogodio raspad međuljudske zajednice, svijeta koji se javi kao plod spretnosti i snalažljivosti42.
Slabost vjere, odbacivanje crkve kao mjesta susreta s Bogom, pa čak i višegodišnji zaborav Boga ili proglašenje njegove smrti ne isključuju čežnje za Bogom. Ilustracijom procesa koji vodi prema ponovnom otkriću Boga i tjelesnom kontaktu s njim jest pjesma Zvonka Makovića Bijelo nebo. Tražeći najoptimalniju dimenziju stavarnosti za otkrivanje Boga subjekt odbacuje i zemlju (gdje već odavno Boga nije nalazio) i nebo jer (mada ga se smatra mjestom prebivanja Boga) je predaleko. Ta se daljina proteže na tri razine: prostor, vrijeme (djetinjstvo) i stvarnost (svijet slikovnice). »Nebo je daleko./Nebo je u slikovnici koju sam nekoć/poklonio«.43 Nebo kao sinonim raja, mira, kao mjesto prebivanja s Bogom u vječitoj Sreći pokazuje se itekako malo realno - poput dječjih priča, slikovnica, mašte, izmaštanog svijeta. Ovdje bi ipak trebalo podsjetiti i na percepciju svojstvenu djetetu koje je otvorenije za stvari koje sluti, zahvaljujući tome vidi i osjeća više. Udaljenost neba koja može značiti napuštanje dječje otvorenosti istodobno se odnosi i na vremensku udaljenost. Susret s »nebom« bio je moguć u prošlosti (u svijetu djetinjstva) i može se dogoditi u budućnosti, ako - prema Kristovom zahtjevu - postanemo poput djece (vidi Lk 18,17; Mk 19,14). Potreba i žudnja za susretom s Bogom koji je izvor utjehe, želja da se već sada, ovdje osjeti sigurnost koja zrači od transcendencije ne djeljuju dovoljno snažno i utemeljeno. Subjekt se koleba, nije siguran u ispravnost svojih namjera.
Pobjegao bih u neko skrovito
mjesto i onda se ispružio
očekujući Boga.
Uhvatio bih ga za nadlakticu
i povukao do sebe.
Molio bih ga da mi podari utjehu,
možda uskrsnuće,
i zario svoj pogled u njegove oči.
Sada još uvijek žmirkam,
kolebam se i nisam siguran
u ispravnost takvih postupaka44
Međutim prostorom Božjeg prisustva i Božjeg vladanja pokazuje se upravo vrijeme a ne nebo. Opipljiv susret s Bogom u osobi Svetoga Duha zbiva se u vremenu ali ne u odlascima u prošlost ili budućnost, ne u objektivnom vremenu. Vremenska dimenzija i mjesto kontakta s Bogom, njegova djelovanja i objave jest naime vrijeme ljudskog života (individualno). Ta vrsta individualne epifanije odlično se usklađuje s poetikom postmoderne. Ipak trenuci ekstaze koji subjektu omogućuju dizanje k nebu otkrivaju Božju odsutnost na tom mjestu, tradicionalno smatranu njegovim sjedištem; Nebo se pokazuje praznim45.
Vrijeme me dotiče svojim
krutim prstima,
gleda me ispitivački i nijemo.
Vrijeme je golub.
Golub je duh sveti.
Duh sveti je od sedefa, pa su u njemu
utisnuti datumi.
Meni je tridesetosam godina.
Osjećam žudnju kao nikada ranije,
jer je to doba zrenja.
Znam to odkrivajući u tijelu fine pomake.
Užitak ostavlja trag na koži,
trag koji, istina, peče,
ali isto tako i zasvijetli poput munje
koja uzdiže na nebo.
Na nebu sam potpuno sam.
Zato i mogu sve vidjeti i sve zabilježiti.46
Nalaženje Boga u vremenu spojeno je s otkrivanjem praznine na mjestu njegova tradicionalnog prebivališta. U odsustvu Boga ljudi su prisiljeni na sukcesiju, zauzimanje njegova mjesta, prisiljeni su da sami postanu bogovi. Povezano s gibanjem dosadašnjeg reda u svijetu, uvođenje na prazno mjesto po Bogu čovjeka-subjekta koji bilježi zasigurno je prijeloman trenutak naše religijske tradicije. O današnjem padu hrama ovako piše teolog: »Ne znam je li on dublji i strašniji od svih prijašnjih. Ali neupitno je da se pred našim očima ruši puno od toga što smo prema tradiciji naše vjere smatrali trajnim, pa čak i vječnim«47. Taj prijelom ili čak katastrofa jednog sistema, hijerarhije religijskih struktura označava ne samo kraj već i početak nečega što nam još nije poznato. To je svojevrstan izazov ili možda poziv u novu vrstu vjere, koju se osjeća kroz tijelo, nalazi u tijelu i individualnom vremenu, poziv u vjeru koja se otiskuje u tijelu i povijesti.
Uvjerenje da upravo doživljavamo krizu kršćanske tradicije danas je sveprisutno. Zapadna se civilizacija čini manje kršćanskom nego nekada, a sve su češći i glasovi koji tvrde kako će zapadnu kršćansku kulturu zamijeniti sadašnja postkršćanska kultura. Postmodernitet nedvojbeno donosi gledanje subjekta/sebe izvan ikakva konačnog poretka. Današnji subjekt ne misli na konačnu perspektivu, on u svojoj aktivnosti odbacuje hierarhije vrijednosti, ali to ne znači da je u njegovom svijetu nestao Bog. Kako dokazuje lektira suvremenog hrvatskog pjesništva, poezije najmlađe generacije, u postmodernom mišljenju Bog je i dalje prisutan, i to na različite načine. Njegova književna slika podliježe raznoraznim promjenama: od te koja ostaje u skladu s kršćanskom tradicijom i dubokom vjerom, preko svetogrdnog predbacivanja Bogu cinizma, ravnodušnosti i uživanja u smrti, očite antropomorfizacije, smatranja Boga jednako važnim kao i druge činjenice, stvari, događaji, preko poklanjanja čovjeku božanskih stvaralačkih moći do negiranja Boga.
U predstavljenoj slici Boga osnovna crta čini se više povezana s rekonstrukcijom nego potpunom destrukcijom, više s revizijom (čak ironičnom i ciničnom) ili parafrazom, dakle »pomakom«, doduše povezanim s privatnošću, intimom i slučajnosti postmoderne stilistike, ali ne i odustajanjem od metafizičke refleksije. Gubeći vjeru u transcendentno jamstvo smisla postojanja, u sudjelovanje Boga u povijesti, degradirajući tradicionalne vrijednosti i njihove simbole subjekt postmoderne - usprkos izjavama teoretičara - ne odriče se u potpunosti metafizičke perspektive.
