Hrvatski jezik u 17. i 18. stoljeću

1. Uvod

Hrvatski jezik ima svoju vremensku i prostornu dimenziju – svoju dijakroniju i sinkroniju, njime se govori(lo) unutar hrvatskih granica i izvan njih. Povijest hrvatskoga jezika povijest je njegovih nestandardnojezičnih idioma i njegova standardnoga jezika, obilježena njihovim prožimanjem te složenim izvanjezičnim okolnostima. Znatno različit od susjednih jezika – ugrofinskoga mađarskog na sjeveru i romanskoga talijanskog na jugu, sličan slovenskomu na zapadu te srpskomu, bošnjačkomu i crnogorskomu na istoku (sličnost s potonjima slavenskim jezicima posljedica je izrastanja iz zajedničkoga prajezika) – tijekom vlastitoga hoda hrvatski se jezik izgradio u samosvojan idiom kroz povijest različito nazivan (hrvatski, slovinski/slovenski, ilirski, dalmatinski, bosanski, slavonski...). Njegovo postojanje seže u bespismenu prošlost 9. stoljeća, a prve pisane tragove otkrivaju inojezični (mahom latinski) spomenici kojih su dio hrvatska imena – osobna i mjesna.

U tradicionalnoj periodizaciji hrvatske jezične povijesti (koja je prevladavala do 70-ih godina prošloga stoljeća dijeleći tu povijest u dva razdoblja) hrvatski jezik 17. i 18. stoljeća i sve što je njime ostvareno ulazi u prvo, pretpreporodno razdoblje. U čitavome je tom razdoblju, pa tako i u tim dvama stoljećima (prema zagovornicima takvoga pogleda na hrvatsku jezičnu povijest), za razliku od razdoblja poslije hrvatskoga narodnog preporoda, ostvareno malo što dobro i vrijedno. Ocjenjujući takav tradicionalni pristup krivim i mnogostruko štetnim, Dalibor Brozović predlaže podjelu povijesti hrvatske pismenosti s društvenojezičnoga i kulturnojezičnoga stanovišta, strukturiranu ponajprije prema sociolingvističkim mjerilima na šest razdoblja – tri predstandardna (9. – kr. 15. st.; 16. st.; 17. i prva pol. 18. st.) i tri razdoblja u razvoju jezičnoga standarda (druga pol. 18. st. – hrv. nar. preporod; hrv. nar. preporod – kr. 19. st.; 20. st.) (Brozović, 2006: 173–176).

Prema toj Brozovićevoj podjeli, pismenost 17. i prve polovice 18. st. pripada trećemu predstandardnom, a ona nastala u drugoj polovici 18. st. (zajedno s pismenošću prvih 30-ak godina 19. st.) ulazi u prvo razdoblje u razvoju jezičnoga standarda. Dijeleći tako hrvatsku jezičnu povijest, Brozović ističe vrijednost svega što je ostvareno u svakome od tih šest razdoblja i njihovu uzajamnu povezanost – svako iduće razdoblje izrasta na ostvarajima prethodnoga, neka pitanja rješava, a neka ostavlja u naslijeđe sljedećemu razdoblju. Stoga, da bismo razumjeli događanja vezana uz hrvatski jezik i pismenost njime ostvarenu u 17. i 18. st., kratko ćemo se osvrnuti na razdoblje koje im prethodi.

2. Kratak pogled unatrag – hrvatski jezik u 16. stoljeću

Šesnaesto je stoljeće, kad je o književnome stvaralaštvu riječ, zlatno stoljeće, najsjajnije doba hrvatske književnosti u cijelome njezinom povijesnom trajanju (Hektorović, Zoranić, Lucić, Pelegrinović, Vetranović, Nalješković, Držić, Marulić, Ranjina...). Šesnaesto je stoljeće, kad je o jezičnoj povijesti riječ, drugo njezino razdoblje. Ono se nadovezuje na šeststoljetno tropismeno (glagoljično-ćirilično-latinično) i trojezično (latinsko-staroslavensko-hrvatsko) hrvatsko srednjovjekovlje. Obilježeno je burnim ratnim i političkim zbivanjima. Velike seobe uzrokovane turskim nadiranjem dovode do promjene dijalektne slike hrvatskoga prostora – područje čakavštine i kajkavštine smanjuje se, a štokavština se širi. Hrvatsko-staroslavenski jezik izgubio je izgled da postane hrvatski standardni jezik, a zajedno s njime i glagoljica gubi mogućnost da postane općehrvatsko pismo. Dolazi do stvaranja dvaju kompleksa – sjeverozapadnoga ili kajkavsko-sjevernočakavskoga i jugoistočnoga ili štokavsko-južnočakavskoga te nastanka pokrajinskih književnosti. Iako, spomenutim političkim i migracijskim izvanjezičnim razlozima smanjena, komunikacija između tih dvaju kompleksa nikada nije ugašena, a približavajući se 18. st. regionalizam sve više blijedi.

U sjeverozapadnome kompleksu nastaje prva kajkavska tiskana knjiga – Decretum Ivan(uš)a Pergošića – čiji izgrađen jezični izraz svjedoči o postojanju kajkavske pismenosti znatno prije 16. stoljeća (čemu su dokaz i kajkavizmi u glagoljaškim zbornicima iz 14. stoljeća). U 16. stoljeću svoja djela (Kroniku i Postilu), protkana i nekajkavskim elementima (što je znak da nisu bila zatvorena u uske dijalektne okvire), objavljuje Antun Vramec. Najvažnije djelo koje nastaje u jugoistočnome kompleksu u 16. st. jest petojezični rječnik Fausta Vrančića Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (Venecija, 1595). I u tome, u osnovi čakavskome rječniku (kad je riječ o hrvatskoj sastavnici), javljaju se leksemi drugih dvaju hrvatskih narječja. Vrančićev Dictionarium dijelom ili u cijelosti sastavni je dio na hrvatski i talijanski stupac ograničenoga te postupkom obrata nastaloga Hrvatsko-talijanskoga rječnika Bartola Kašića, odnosno sedmojezičnoga (češkim i poljskim jezikom dopunjenoga) Lodereckerova Dictionarium septem diversum linguarum (Prag, 1605). U šesnaestome stoljeću djeluju dvije glagoljaške tiskare – senjska čiji počeci rada sežu u 15. stoljeće – i riječka, u kojoj je u nepunih šest mjeseci (15. prosinca 1530. – 27. svibnja 1531) tiskano šest knjiga. U tome stoljeću iz tiska izlaze i dva najstarija ćirilicom pisana djela – Dubrovački molitvenik i Petnaest molitava sv. Brigite (Venecija, 1512). Knjige tiskaju i protestanti. Sredinom 16. st. u Urachu kraj Tübingena utemeljena je tiskara u kojoj se za Hrvate, ali i za ostale Južne Slavene, glagoljicom, ćirilicom i latinicom tiskaju knjige koje će širiti protestantske ideje. Od 30 u toj tiskari objelodanjenih knjiga na hrvatskome jeziku (14 + 1 probni list glagoljicom, 9 ćirilicom, 6 latinicom) najopširnije i najvažnije jest glagoljično (1562. i 1563) te ćirilično (1563) izdanje Prvoga i Drugoga dela Novoga testamenta. Pišući jezikom koji se zasniva na elementima svih triju hrvatskih narječja, protestantski pisci nastavljaju praksu hrvatskih glagoljaša. U 16. stoljeću franjevačka redodržava Bosna Srebrena (osnovana 1291) proširila se na Slavoniju te dijelove Dalmacije. Vjerskim djelovanjem štokavština kojom se govori na prostoru te redodržave poprima naddijalektne osobine.

U tome je stoljeću riješeno pitanje općehrvatskog pisma – iako se piše i ostalim dvama pismima, očita je prevlast latinice. I dalje neriješenim ostaje pitanje narječne osnove budućega općehrvatskog standardnog jezika: u obzir dolaze sva tri hrvatska narječja – čakavština s dugotrajnom i bogatom književnošću, kajkavština kojom se govori u Zagrebu (sve važnijemu hrvatskom gradu) i najraširenija štokavština.

3. Hrvatski jezik u 17. stoljeću i prvoj polovici 18. stoljeća

Čitavo 17. stoljeće i prva polovica 18. stoljeća čine treće razdoblje u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Katolička obnova, postupno povlačenje Turaka iz Slavonije i dijela Dalmacije, zamiranje književnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom – neki su od važnih događaja toga vremena. U prethodnome razdoblju započeta podjela na dva kompleksa nastavlja se (trajat će do hrvatskoga narodnog preporoda) hranjena sviješću o jednome jeziku i potrebi njegova ujednačivanja, a ono se moglo ostvariti na dva načina: izborom jednoga narječja kao osnovice toga zajedničkog jezika ili jezičnim zajedništvom temeljenim na elementima svih triju narječja.

U pismenome stvaralaštvu jugoistočnoga kompleksa u početku trećega razdoblja hrvatske pismenosti sudjeluju oba narječja toga podneblja: štokavština (dalmatinska ikavica, dubrovačka ijekavica) i čakavština (južna čakavština u koju prodiru štokavski elementi). S vremenom se gasi južnočakavska i nenovoštokavska pismenost. Štokavština, i to (proširenija) novoštokavština, unatoč postojanju ikavsko-ijekavskoga dvojstva postaje temeljno narječje pismenosti jugoistočnoga kompleksa. Afirmaciji štokavštine pridonose pisci u od Turaka oslobođenoj Slavoniji te u Makarskome primorju. U Slavoniji se tek od početka 18. st. (Karlovačkim mirom 1699. Slavonija se oslobodila turske okupacije) stvaraju uvjeti za književni rad. Slavonski književnici svoja djela pišu štokavskom ikavicom svjesno izbjegavajući turcizme ušle u slavonske govore tijekom turske vladavine tim područjem. Problem pisma u tom je kompleksu sveden na ortografska pitanja hrvatske latinice.

Bosansko-hercegovački franjevci, koji djeluju kao poveznica između Dalmacije te Slavonije i južne Ugarske, od početka 17. st. razvijaju plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost. Svoja djela pišu latinicom i bosančicom uglavnom štokavskom ikavicom. Najpopularniji pisac tzv. katoličke obnove u Bosni puna je dva stoljeća bio Matija Divković. Najvažnije je njegovo djelo Nauk krstjanski (Mleci, 1611) pisano bosančicom i štokavskom ijekavicom iz okolice Kreševa i Olova te protkano elementima hrvatske književnojezične tradicije Dubrovnika i Dalmacije. To je ujedno najstarija tiskana knjiga pisana hrvatskim jezikom s područja Bosne i Hercegovine. Prva knjiga jednoga bosansko-hercegovačkog franjevca otisnuta latinicom jesu Pištole i evanđelja Ivana Bandulavića (Mleci, 1613). Knjiga je pisana štokavskom ikavicom. Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskoga, kulturnoga i književnoga života u okvirima prostrane franjevačke redodržave Bosne Srebrene znatno je pridonijelo uklanjanju dijalektnih razlika u pisanome jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na području od Slavonije do mora. U njihovu jeziku, usprkos dijalektnim osobinama pojedinih pisaca, prevladava novoštokavština i ikavica. Što se pisma tiče, bosančica će neko vrijeme supostojati s latinicom, ali s vremenom latinica prevladava.

U 17. i prvoj polovici 18. stoljeća u sjeverozapadnome kompleksu, znatno nehomogenijem od jugoistočnoga, pismenost se odvija na trima područjima:

• sjevernočakavskome: u latiničnim, sjevernom čakavštinom pisanim, tekstovima zamjetan je unos štokavskih elemenata; sjevernočakavska pismenost polako se gasi; glagoljični hrvatsko-staroslavenskim jezikom pisani liturgijski tekstovi bivaju rusificirani (ukrajinizirani) – prema zahtjevu Kongregacije za širenje vjere hrvatske se jezične osobine u liturgijskim knjigama zamjenjuju ukrajinskim u nastojanju da se oblikuje zajednički crkvenoslavenski liturgijski jezik za sve Slavene. Vrhunac rusificiranja jest Misal rimskij (Rim, 1741) Matije Karamana. Tek će se Parčićevim glagoljskim misalom (1893) prekinuti proces rusifikacije i u hrvatske liturgijske knjige vratiti hrvatski crkvenoslavenski jezik.
• kajkavskome: kajkavska je pismenost od samih početaka otvorena utjecajima drugih dvaju narječja; počeci standardizacije kajkavštine očituju se u pojavnosti tekstova pisanih različitim funkcionalnim stilovima
• ozaljskome: pripadnici tzv. ozaljskoga jezično-književnoga kruga djeluju na području dodira svih triju narječja, čiji je razgovorni jezik predstavljao posebni interdijalekt, te pišu hibridnim jezikom nastavljajući time koncepciju glagoljaša i protestantskih pisaca prema kojoj se do općehrvatskoga standarda dolazi miješanjem svih triju narječja, a ne odabirom jednoga od njih.

3.1. Jezikoslovna djela 17. i prve polovice 18. stoljeća

Jezični priručnici bili su uglavnom namijenjeni praktičnoj primjeni (povijesne okolnosti prisiljavale su Hrvate da uče i poznaju druge jezike osim svojega materinskog; strani činovnici i misionari bili su prisiljeni učiti hrvatski jezik). Stoga su nerijetko gramatikama pridavani rječnici,1 a rječnicima gramatike te katkad i primjeri konverzacije. U popis jezikoslovnih djela uvrstili smo i gramatike drugih jezika pisane hrvatskim jezikom držeći da su hrvatski metajezik i primjeri u njima važan svjedok hrvatskoga književnog jezika u razdoblju u kojem su i na prostoru na kojem su te gramatike nastale.

Sastavni dio hrvatske jezikoslovne povijesti jesu i ona djela koja su ostala u rukopisu, te ćemo i njih (bez osvrta na sadržaj) spomenuti u pregledu važnijih jezikoslovnih djela iako mnoga od njih nisu imala većega odjeka.

U nastavku se u osnovnim crtama prikazuju važnija tiskana jezikoslovna djela (prije svega gramatike, rječnici i pravopisi).

Gramatike

Bartol Kašić, Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604)

To je prva gramatika hrvatskoga jezika. Napisana je po nalogu generala isusovačkoga reda Klaudija Aquavive za potrebe Ilirske akademije (osnovane u Rimu 1599). Namijenjena je budućim katoličkim misionarima koji će služeći se njome učiti jezik puka koji će im u »ilirskim krajevima« biti dodijeljen na duhovnu skrb. Gramatika je pisana latinskim jezikom, koji je u to vrijeme bio jezik znanosti, književnosti, škole i kulture. Naziv jezika u naslovu gramatike – lingua illyrica – preuzet je iz antičke tradicije, a bio je uobičajen u ono vrijeme. Gramatika se temelji na jeziku štokavsko-čakavske književnosti jugoistočnoga kompleksa. U njoj je hrvatski jezik opisan po modelu latinskih gramatika (Alvaresa, Manucija i Donata), što je imalo za posljedicu unošenje nekih gramatičkih kategorija (npr. ablativa, gerundija...) stranih gramatičkoj strukturi hrvatskoga jezika te potrebu brojnih dodatnih objašnjenja onih dijelova koji su različiti u gramatikama tih dvaju jezika. Neki gramatički opisi do danas su zadržani, kao npr. tri imeničke sklonidbe određene nastavkom u genitivu jednine. Najveći dio gramatike posvećen je morfologiji (kojoj prethode pouke o grafiji i fonetici, a na kraju dolazi nekoliko stranica sintaktičkih pravila).

Jakov Mikalja, Gramatika tali(j)anska ukratko ili kratak nauk za naučiti latinski jezik (Loreto, 1649. – Ancona, 1651)

Gramatika je dodana rječniku Blago jezika slovinskoga. To je prva gramatika talijanskoga jezika pisana hrvatskim jezikom. Prema tradiciji ustanovljenoj u 15. st. latinski znači talijanski, dok se za latinski rabi naziv dijački. Riječ je o praktičnoj gramatici namijenjenoj hrvatskim korisnicima radi svladavanja talijanskoga jezika kako bi potom lakše naučili latinski iz talijanski pisanih latinskih gramatika. Osim uz rječnik otisnuta je i kao posebna knjižica (1649). Najveći dio gramatike posvećen je prikazu morfologije, tj. deklinacijsko-konjugacijskoga sustava. Pisana je hrvatskim (meta)jezikom, i to jezikom jugoistočnoga kompleksa hrvatske književnosti 17. st. ((i)jekavsko-ikavska štokavska stilizacija temeljena na dubrovačko-dalmatinskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti). Mikaljina gramatika najstariji je izvor hrvatske gramatičke terminologije. Osim talijanske gramatike, Mikalja je, kako doznajemo iz jednoga njegova pisma, napisao i gramatiku hrvatskoga jezika. Što se s njome dogodilo, je li ikad objavljena, gdje se nalazi i u kakvoj je vezi s gramatikom tiskanom uz Blago, do danas nije jednoznačno riješeno.

Juraj Križanić, Gramatíčno izkazánje ob rúskom jezíku (Tobolsk, 1665)

Riječ je o ćirilicom pisanoj općeslavenskoj gramatici, prvoj poredbenoj gramatici šest slavenskih jezika, u kojoj je hrvatski jezik zastupljen hibridnim, kajkavsko-čakavsko-štokavskim interdijalektom, Križanićeva rodnog Pokuplja. Gramatika se sastoji od triju dijelova – prvi dio sadrži napomenu čitateljima, predgovor i kazalo; drugi, najdulji dio, podijeljen u 17 razdjela sadrži morfologiju (tu je uvršten i sintaktički dio te napomene o naglascima); treći dio obuhvaća tvorbu glagola i imenica. Iz te je gramatike Milan Moguš načinio konstrukciju hrvatske gramatike (Moguš, 1984) ističući da su Križanićevi opisi u hrvatskoj gramatici prikaz jezičnoga stanja kakvo se nalazilo u pisanim tekstovima i kakvim su govorili obrazovani ljudi. Unatoč važnim novinama (npr. zalaganje za pisanje jednoga fonema jednim grafemom) i znanstvenoj obradbi pojedinih gramatičkih dijelova koja je znatno nadilazila ne samo gramatičare njegova vremena nego i one poslije, Križanićeva gramatika, napisana u progonstvu (Tobolsk u Sibiru) nije mogla utjecati na hrvatsku gramatičarsku praksu jer je prvi put objavljena u Moskvi 1859, što je bilo prekasno za utjecaj na hrvatske gramatike. Rukopis se čuva u Central’nom gosudarstvennom arhivu drevnih aktov u Moskvi.

Toma Babić, Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accommodata (Venecija, ¹1712)

Riječ je o gramatici namijenjenoj početnicima u stjecanju elementarnoga znanja o latinskome jeziku. Gramatika obuhvaća uglavnom morfologiju – najveći dio posvećen je glagolima. Babiću su uzor bili latinski gramatičari, osobito Marcus Bonaciarius. Dijalektna mu je stilizacija dosljedno štokavska i to ikavska (ali ne sasvim dosljedno: usp. uvižbati, riječ, ovde). Temeljni se gramatički pojmovi tumače u obliku razgovora između učitelja (magister) i učenika (discipulus), objašnjavaju se deklinacije i konjugacije te donose primjeri za vježbu. Gramatika sadrži i mali tematski koncipiran (riječi su poredane po pojmovnim grozdovima) hrvatsko-latinski rječnik.

Lovro Šitović Ljubušak, Grammatica latino-illyrica (Venecija, ¹1713)

U pisanju svoje latinske gramatike hrvatskim jezikom Lovro Šitović Ljubušak služio se Alvaresovom i drugim gramatikama latinskoga jezika. Šitovićeva gramatika sadrži opis morfologije i sintakse te abecedni popis glagola (Catalogus verborum). Gramatici je dodan popis (Aliquot Nomina) oko sto šezdeset imenica poredanih po značenjskim grozdovima. Riječ je o jednom od važnijih djela hrvatske gramatičarske tradicije. Služila je kao izvor za gramatičku građu kasnijim autorima gramatika latinskoga i hrvatskoga jezika te se koristila kao školski udžbenik do sredine 19. stoljeća.

Ardelio della Bella, Istruzioni grammaticali della lingua illirica (Venecija, ¹1728)

Gramatika isusovca Della Belle, kao i gramatike njegove redovničke subraće Kašića i Mikalje, namijenjena je misionarima u slavenskim zemljama, točnije napisana je da bude udžbenik hrvatskog jezika u novoosnovanome splitskom sjemeništu. Gramatika, pisana (autorovim materinskim) talijanskim jezikom, predmetnuta je trojezičnome rječniku Dizionario Italiano, Latino, Illirico. Opis gramatičkoga sustava hrvatskoga jezika Della Bella temelji ponajprije na dubrovačkoj štokavštini, književnoj i govorenoj, stoga u njoj pretežu štokavski elementi. U izradbi se gramatike Della Bela oslanja na Kašića i Alvaresa.

U pismu papi Klementu XI. godine 1710. Pavao Ritter Vitezović spominje svoju gramatiku. Nacrt gramatike sadrži njegov rukopis De aris et focis Illyriorum. Budući da nije sačuvan nijedan primjerak gramatike, teško je reći je li ju Vitezović ikada napisao ili ju je samo namjeravao napisati.

Rječnici

Petar Loderecker, Dictionarium septem diversarum linguarum videlicet Latine, Italice, Dalmatice, Bohemice, Polonice, Germanice et Ungarice (Prag, 1605)

Lodereckerov je sedmojezičnik češkim i poljskim jezikom proširen Vrančićev rječnik. Tiskan je u neobičnome, tzv. quartformatu. Sastoji se od dvaju različito koncipiranih dijelova: prvih 200 stranica organizirano je sedmostupačno (prvi stupac sadrži abecednim redom nanizane latinske riječi, a ostalih šest stupaca njihove ekvivalente na talijanskome, hrvatskome, češkome, poljskome, njemačkome i mađarskome jeziku), ostalih 378 stranica organizirano je šestostupačno i donosi riječi svakoga od šest narodnih jezika s latinskim prijevodom (talijansko-latinski, hrvatsko-latinski...). Tu je prvi put (iako kao nesamostalno leksikografsko djelo) tiskan dvojezični rječnik s hrvatskim kao polazišnim. Hrvatske riječi nisu mehanički prenošene iz Vrančićeva u Lodereckerov rječnik (neke su pogreške ispravljene, a neke napravljene). Vrančićev i Lodereckerov rječnik razlikuju se slovopisom i pravopisom te brojem hrvatskih riječi.

Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649. − Ancona, 1651)

Hrvatska sastavnica Mikaljina trojezičnoga (hrvatsko-talijansko-latinskog) rječnika jezik je dubrovačko-dalmatinskoga područja 17. st. Ipak, u leksiku pretežu štokavski elementi jer je sam autor smatrao »bosanski jezik« najljepšim uspoređujući ga s toskanskim u Italiji. Nakon latinske posvete i obraćanja čitatelju na talijanskome, slijedi prikaz slovopisa i pravopisa te gramatika talijanskoga jezika (sve na hrvatskome jeziku). Rječnik sadrži oko 25 000 hrvatskih riječi (prevladavaju jekavski oblici, uz nešto štokavskih i čakavskih ikavizama). Mikaljin je rječnik znatno opsežniji od Vrančićeva, a hrvatska je leksička građa u potpunosti uvrštena u Akademijin rječnik.

Juraj Habdelić, Dictionar ili reči slovenske z vekšega vkup zebrane (Graz, 1670)

Habdelićev hrvatsko-latinski Dictionar prvi je kajkavski rječnik. Pisan da bude školski priručnik, nevelikoga je opsega. Odlikuje se izvrsnim latinskim prijevodom hrvatskih leksema. Njime su se u svojemu leksikografskom radu služili Belostenec te Sušnik i Jambrešić. Istraživanja su pokazala da su iz njega riječi crpli i nekajkavski leksikografi.

Ivan Belostenec, Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium (Zagreb, 1740)

Belostenčev je rječnik, enciklopedijsko djelo naše književne baštine, objavljen u dvije knjige. Prva je od njih opsežnija (Gazophylacium latino--illyricum), a druga (Gazophylacium illyrico-latinum) manjega je opsega jer je autora prekinula smrt u njegovu sastavljanju. Gazophylacium je dvojezični rječnik tronarječne koncepcije. U njemu je dio nekajkavskoga leksika označen kraticama D. (= dalmatinizam) i Scl. (= slavonizam), odnosno Tur. (= turcizam) koje su vjerojatno, kao i riječi iz Della Bellina rječnika, unijeli urednici Gazophylaciuma, a ne sam autor. Urednicima se pripisuje i naslov pod kojim je rječnik tiskan (Belostenčev naslov glasio je Dictionarium latino-croaticum, odnosno Dictionarium croatico-latinum). Tragična smrt Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Bečkome Novome Mjestu razlog je što je rukopis rječnika desetljećima neobjavljen stajao u lepoglavskome pavlinskom samostanu. Tiskan je zaslugom bana Josipa Eszterházyja tek 65 godina nakon autorove smrti. U to je vrijeme veliko područje Hrvatske oslobođeno, te su izdavači u Belostenčevu rječniku zasnovanom na tronarječnoj koncepciji vidjeli izvrstan jezični priručnik za komunikaciju među govornicima različitih hrvatskih područja u sve prisutnijoj materijalnoj i duhovnoj razmjeni. Osim što sadrži leksičko blago svih narječja, Belostenčev rječnik važan je po tome što to leksičko blago bilježi jedinstvenom grafijom.

Zvanik talijansko-hrvatski (Venecija, ¹1655)

Riječ je o konverzacijskome priručniku-rječniku namijenjenomu Talijanima za učenje hrvatskoga jezika i Hrvatima za učenje talijanskoga jezika. Anonimni pisac prati putnika koji konjem putuje iz Venecije u različitim situacijama te donosi riječi i izraze koji mu pritom trebaju u komunikaciji. Sadrži i mali prilog o sintaksi vremena, obrazac pisma te tekstove molitava (Očenaš, Zdravomarija, Vjerovanje). Zvanik je pisan čakavskim narječjem s primjesama štokavskih jezičnih elemenata.

Ardelio della Bella, Dizionario italiano, latino, illirico (Venecija, 11728)

Della Belin rječnik povijesnojezični kritičari ocjenjuju kao »jedan od najboljih naših starih rječnika, koji donosi dokumentiranu leksikografsku građu s navodima iz dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a uz to i riječi iz živoga govora« (Vince, 2002: 71). Jezik je pretežito dubrovačka štokavština, ali ima i čakavskih elemenata. Rječniku je predmetnuta kratka gramatika hrvatskoga na talijanskome jeziku. Godine 1785. izlazi iz tiska drugo izdanje rječnika koje je priredio P. Bašić proširivši ga novim leksičkim jedinicama.

Andrija Jambrešić – Franjo Sušnik, Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (Zagreb, 1742)

Četverojezični (latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski) rječnik pripisuje se dvojici autora – počeo ga je izrađivati Franjo Sušnik, a doradio ga je i dovršio njegov isusovački subrat Andrija Jambrešić, čiji je udio u konačnome obliku rječnika očito veći od Sušnikova. U naslovu rječnika pojavljuje se samo Jambrešićevo ime, što je bilo uzrokom dugotrajnih rasprava o njegovu autorstvu. Rječnik je posebno važan za hrvatsku povijesnu leksikografiju, leksikologiju i dijalektologiju. U nj je uvršten i znatan broj zemljopisnih imena te etnika. Onomastička je građa često enciklopedijski opisana i s povijesnoga gledišta. Hrvatska je istovrijednica, prijevod latinske natuknice, kajkavska. Lexicon odslikava sve bitne osobine književne kajkavštine toga vremena i vremena koje mu je prethodilo. Uz dominantne kajkavske jezične crte, u rječniku se mogu pronaći i štokavske te (rjeđe) čakavske fonološke i leksičke odlike bez naznaka o njihovu podrijetlu. Lexicon Jambrešića i Sušnika ide u red ponajboljih rječnika starije hrvatske leksikografije.

Nastali u posljednjemu predstandardnom razdoblju (17. i prvoj pol. 18. st.) u rukopisu su ostali ovi rječnici2 (preuzeto s mrežne stranice):

Ljudevit Lalić [Ludovicus Lalich, Ludovik Lalić], Blago iezika slovinskoga illi slovnik, rkp., druga pol. 17. st. (oko 1700?), čuva se u franjevačkome samostanu u Omišu. Objavljen kao Dictionarium Latino-Italiano-Illyricum, prir. Serafin Hrkać, Grude – Mostar, 2007.

Ivan Tanzlingher Zanotti, Vocabolario di tre nobilissimi linguaggi, italiano, illirico e latino, rkp., kraj 17. st., sjeverna Dalmacija. Tri danas poznate redakcije (primjerka): 1679, 1704. (dovršeno 1699) i 1699. (s izostavljenom latinskom stranom). U oporuci Tanzlingher spominje i danas nepoznat dvosveščani rječnik.

Pavao Ritter Vitezović, Lexicon Latino-Illyricum, rkp., između 1700. i 1709, čuva se u Nadbiskupskoj knjižnici u Zagrebu. Preslik rkp.: Zagreb, 2000. Prvi dio rkp. (Lexicon Illyricum-Latinum) izgubljen je.

Matija Jakobović, Hrvatsko-latinski rječnik, rkp., 1710, čuva se u franjevačkome samostanu na Visovcu.

Đuro Matijašević, Dictionarium Latino-Illiricum, rkp., Rim, 1715–1716.

Lovro Cekinić, Vocabolario italiano-illirico, rkp., Dubrovnik, oko 1745.

Slovopisni priručnici

Rajmund Džamanjić, Nauk za pisati dobro latinskiema slovima rieči jezika slovinskoga (Venecija, 1639)

Nauk za pisati dobro… dubrovačkoga dominikanca Rajmunda Džamanjića prvi je slovopisni priručnik hrvatskoga jezika.

S problemom bilježenja hrvatskih glasova, ponajprije palatala, latiničnim slovima susreo se svaki pisac pretpreporodnoga razdoblja hrvatske pismenosti. Stoga gotovo svakome djelu prethodi predgovor u kojemu autor objašnjava svoj slovopis. Svi imaju isti cilj – predložiti što jednostavniji, jednoznačniji slovopis usklađen s fonološkim inventarom hrvatskoga jezika. Većina pisaca pretpreporodnoga razdoblja hrvatske pismenosti o grafijskim problemima s kojima se, s obzirom na različitost inventara glasova i njihovu distribuciju u latinskome i hrvatskome jeziku, neminovno sreću, pišu usput, uglavnom u predgovoru svojih knjiga. Za razliku od njih, Rajmund Džamanjić, nezadovoljan dotadašnjim rješenjima, grafiji posvećuje čitavo djelo. Polazeći s gledišta da se različiti jezici razlikuju svojim glasovnim sustavom te se grafija ne može jednostavno prenijeti iz jednoga jezika u drugi, Džamanjić je predložio svoja rješenja bilježenja hrvatskih glasova htijući povezati pisanje i izgovor riječi. Iako Džamanjićevo djelo sadrži sve odlike sređenoga grafijskog sustava, neka rješenja prilično su komplicirana, te ono nije imalo širega odjeka.

Nikola Krajačević, Appendix ad declarandam editionem huius Libelli Orthographicam (Graz, 1651)

Riječ je o latinskim jezikom pisanom dodatku Svetim evangeliomima (str. 301–305). Već je Vitezović u predgovoru svoje Kronike pozitivno ocijenio Krajačevićev pravopis (koji on, doduše, pripisuje izdavaču Svetih evangelioma, tadašnjemu zagrebačkom biskupu Petru Petretiću) ističući da ga se malo tko pridržava te svatko piše »po svojoj volji i prez reda«. Gaj će, također Petretiću pripisujući spomenuti dodatak, Krajačića optužiti za »mađarski krivopis«.

Prijevodi

Bartol Kašić, Ritual rimski (Rim, ¹1640)

Različito je Kašićevo gledanje na književni jezik u početku njegova djelovanja i nakon kontakta sa štokavskim idiomima za misijskih putovanja te štokavski pisanim onodobnim književnostima, ponajprije dubrovačkom i bosanskofranjevačkom. Upoznavši svu širinu rasprostranjenosti i svu ljepotu štokavštine, Kašić svoju rodnu čakavštinu zamjenjuje štokavštinom (»bosanskim jezikom«). U njegovim prijevodima – Ritualu rimskom i Bibliji do izražaja dolazi ta nova Kašićeva orijentacija. Ritual rimski prijevod je latinskoga izvornika Rituale romanum. Tiskan u 2500 primjeraka, doživio je niz ponovljenih izdanja, koristio se na gotovo cijelome hrvatskom i bosansko-hercegovačkom području te je, bez sumnje, otvorio put prema standardizaciji hrvatskoga jezika zasnovanoj na štokavskome narječju. Bio je u uporabi do 1929, a i novi prijevod – Rimski obrednik – izrađen je na temelju Kašićeva.

Kašićev prijevod Biblije, u kojemu uz ikavske i čakavske primjese prevladava rana ijekavska novoštokavština dubrovačkoga (»bosanskog«) tipa, ostao je u rukopisu sve donedavno. Prevođenje Biblije Kašić je započeo prema nalogu Zbora za širenje vjere. Do danas nisu posve razjašnjene okolnosti zašto crkvene vlasti nisu odobrile njezino tiskanje. Budući da je ostala u rukopisu, Kašićeva Biblija nije mogla znatnije utjecati na standardizaciju hrvatskoga jezika. Činjenica je da bi hrvatska (jezična) povijest bila drukčija da je Kašićev prijevod Biblije bio objavljen kada je nastao, a ne tek nedavno, i to u Njemačkoj, u nizu Biblia Slavica (Paderborn – München – Wien – Zürich, 1999–2000).3

4. Polovica 18. stoljeća – početak 1. razdoblja u razvoju jezičnoga standarda

Sredina 18. stoljeća prijelomno je razdoblje u povijesti hrvatskoga jezika. Od toga vremena počinju procesi oblikovanja suvremenoga standarda u jugozapadnome kompleksu (koje je u dijalektnome smislu novoštokavsko, nenovoštokavsko i južnočakavsko). Tu iznadregionalni novoštokavski pismeni jezik (uz postojanje ikavsko-ijekavskoga dvojstva, neujednačene ortografije i sklonidbe) zamjenjuje sve dotadašnje pokrajinske (čakavske i štokavske) jezike koji su na tome području postojali od 16. stoljeća. Njegovu širenju pridonijeli su i prosvjetiteljski pisci svojim, u narodu popularnim djelima. Najčitanije su knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića i Satir iliti divji čovik Slavonca Matije Antuna Relkovića. Novoštokavskim jezikom (ikavskim i (i)jekavskim) povezani su svi Hrvati, osim kajkavaca. Taj novoštokavski pismeni jezik u procesu standardizacije, formiran sredinom 18. st., prvi je hrvatski iznadregionalni pismeni jezik nakon hrvatsko-staroslavenskoga, koji je to prestao biti krajem 15. st.

Na kajkavskome području pismenost je kajkavska. Kajkavski književni jezik u procesu je standardizacije, grafija i gramatičke norme prilično su sređene, kajkavština je u uporabi u školi, administraciji, njome se piše stručna i zabavna literatura...

Prema tome, od sredine 18. st. hrvatski se književni jezik sastoji od dvaju pismenih jezika – novoštokavskoga i kajkavskog – obaju u procesu standardizacije. Ali već u tome razdoblju manjinski (po broju govornika i teritoriju koji zauzima) kajkavski počinje se otvarati i približavati većinskome novoštokavskom. Tako npr. najpoznatiji kajkavski pisac s prijeloma stoljeća Tituš Brezovački piše i na štokavskome. Napuštanjem manjinskoga kajkavskog na sjeverozapadnom području u 30-im godinama 19. st. novoštokavski pismeni izraz postat će i općehrvatski standardni jezik. U drugome razdoblju u razvoju jezičnoga standarda (odnosno petome u ukupnoj hrvatskoj jezičnoj povijesti) doći će do ujedinjenja koje će izbrisati granice hrvatskih teritorijalnih kompleksa.

U drugoj polovici 18. st. hrvatski jezikoslovci pišu nove gramatike, rječnike i pravopise. Potrebu za jezičnim priručnicima s gramatičkim opisom hrvatskoga jezika i zanimanje čitalačke publike za njih najbolje oslikava činjenica da su trojica jezikoslovaca iz Slavonije (Tadijanović, Relković, Lanosović) u 34 godine objavila 8 izdanja svojih triju gramatika (kojima su dodani rječnici i raznovrsni drugi dodaci).

4.1. Jezikoslovna djela druge polovice 18. stoljeća

Gramatike

Blaž Tadijanović, Svašta po malo ili kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik (Magdeburg, ¹1761)

To je djelo Blaža Tadijanovića prva slavonska gramatika te je među prvim djelima svjetovnoga sadržaja objavljeno u Slavoniji nakon oslobođenja od Turaka. Riječ je o priručniku koji čini mala hrvatska i njemačka gramatika, hrvatsko-njemački rječnik (u kojemu riječi nisu poredane abecednim redom, nego prema pojmovima i prema vrstama), obrasci razgovora i pisama te popis poslovica. Priručnik je bio namijenjen učenju njemačkoga jezika te proširivanju znanja o vlastitome (»ilirskome«, tj. hrvatskome) jeziku ne samo Slavoncima nego i ostalim Hrvatima (što se vidi iz naziva jezika – ilirski – te iz obraćanja Slavoncima i »Harvatima«. Uz ostalo, potiče čitatelja na jezični purizam. Tadijanović u svome priručniku nerijetko donosi prve potvrde pojedinih hrvatskih riječi iz Slavonije.

Matija Antun Relković, Nova slavonska i nimačka gramatika (Zagreb, ¹1767)

Svrha Relkovićeve gramatike bila je Slavonca poučiti pravilima književnoga jezika i pomoći mu u učenju njemačkoga jezika te Nijemcima pomoći u učenju hrvatskoga jezika. Središnji dio knjige čine poglavlja o grafiji i fonologiji, morfologiji te sintaksi. Gramatici je dodan »slavonsko«-njemački Ričnik tematski koncipiran. Osim toga tu su i razgovori na »slavonskome« i njemačkome jeziku. Iako se Relkovićevoj gramatici može štošta prigovoriti (npr. prevelik utjecaj njemačkoga jezika i latinskih gramatičara, nedosljednost u razvrstavanju riječi na vrste, pravopisna raznolikost i nelogičnost itd.), ona je važna zbog toga što je: jedna od najstarijih gramatika hrvatskoga jezika, što predstavlja vidan napredak s obzirom na dotadašnju hrvatsku gramatičarsku tradiciju, nudi neka zanimljiva terminološka rješenja (npr. nadslovak, pridslovak, priričak...), prilično pouzdano svjedoči o naglasnome stanju u jednome dijelu ondašnjih posavskih govora te spretno iskorištava prednosti kontrastivnoga pristupa (Pranjković, 2006: 32).

Antun Rajšp (Rajsp), Nemška gramatika (Beč, 1772)

Nemška gramatika prva je tiskana kontrastivna gramatika kajkavskoga i njemačkoga jezika. Dugo spominjana kao gramatika anonimnoga autora, danas se sa sigurnošću (na osnovi dokumenata zbirke Acta Consilii Croatici te dokumenata Hrvatskoga kraljevskog vijeća) pripisuje Antunu Rajšpu, profesoru mehanike i njemačkoga jezika u varaždinskoj gimnaziji. Glavna joj je namjena, kako piše u predgovoru, »nemškomu najmre jeziku Horvate priučiti, ter onak nje z bližnemi narodi vu služnost vekšu i prijatelstvo spraviti«. Gramatički sustav njemačkoga jezika uspoređen je s kajkavskim gramatičkim sustavom. Najveći dio gramatike (devet od ukupno dvanaest »delova«) odnosi se na prikaz morfološkoga sustava, 10. »del« odnosi se na sintaksu, u 11. »delu« popis je potrebnijih njemačkih riječi s konverzacijom u različitim životnim situacijama, a u 12. su primjeri kratkih razgovora za lakše učenje njemačkog jezika.

Marijan Lanosović, Neue Einleitung zur slavonischen Sprache (Osijek, ¹1778)

Riječ je o gramatici hrvatskoga jezika pisanoj njemačkim jezikom. Imala je poslužiti onima koji govore njemački da nauče hrvatski (»slavonski«) jezik. Pisana je uglavnom morfonološkim (rijetko fonetskim) pravopisom. Nastala je pod izravnim utjecajem Relkovićeve gramatike (kontrastivni opis, slična koncepcija i namjena...) od koje se razlikuje u malo pojedinosti (praktičnija je i manje pretenciozna). Gramatika, osim fonološkoga, morfološkoga i sintaktičkoga dijela sadrži i njemačko-hrvatski rječnik Slavonisches Wörterbuch (u trećem izdanju: njemačko-hrvatsko-mađarski) te obrasce razgovora.

Ignacij Szentmártony, Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche (Varaždin, 1783)

Iako je to Szentmártonyjevo djelo napisano kao udžbenik kajkavskoga književnog jezika za Nijemce, ono je »po svojem sadržaju, po količini podataka, po preciznosti i konciznosti obrade prava gramatika, koja nimalo ne zaostaje za onodobnim manjim gramatikama latinskog i njemačkog jezika« (Šojat, 1984–1985: 219). To je prva tiskana kajkavska gramatika (uz napomenu da prve gramatičke podatke o kajkavštini nalazimo i prije, npr. u Jordanovu djelu iz 1745. De originibus slavicis). U njoj je dan vrlo iscrpan i precizan gramatički opis svih važnijih grafijskih, fonetskih i morfoloških osobina kajkavskoga književnog jezika. Pisana je njemački, goticom, a kajkavski su primjeri pisani latinicom, grafijom stare kajkavske književnosti. Gramatika je podijeljena u četiri dijela (grafija, glasovi, akcent; deklinacija; konjugacija; nepromjenljive riječi). Najveći dio gramatike odnosi se na prikaz glagolskih oblika. U gramatičkome opisu kajkavskoga književnog jezika ni u leksičkim potvrdama nema kajkavskih dijalektizama, a u gramatici se ponekad, paralelno s kajkavskim, donose i nekajkavski likovi.

Josip Jurin, Grammatica illyricae juventuti latino-italoque sermone instruendae accomodata; Slovkinja slavnoj slovinskoj mladosti dijačkim, iliričkim i talijanskim izgovorom napravljena (Venecija, 1793)

Riječ je o trojezičnoj gramatici: latinskoga jezika (s hrvatskim metajezikom), hrvatskog jezika na talijanskome (Osservazioni sopra i casi nomi, pronomi, preposizioni della lingua illirica, detta slava) te s vrlo slabim gramatičkim opisom talijanskog jezika. Pisana je južnim tipom grafije, morfonološkim pravopisom. Jezik je Jurinove gramatike štokavska ikavica s jekavskim elementima. Temeljni štokavski leksik obogaćen je čakavizmima, crkvenoslavenizmima, kalkovima i novotvorenicama. Djelo sadrži i trojezični (latinsko-talijansko-hrvatski) rječnik. U uporabi gramatičkoga nazivlja do izražaja dolazi Jurinov purizam – rabi gotovo isključivo hrvatske (uglavnom kalkirane) nazive, preuzete od svojih prethodnika, Babića i Šitovića, ili ih sam stvara.

Franz Kornig, Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache... (Zagreb, ¹1790).

Kornigova kajkavska gramatika pisana njemačkim jezikom cjelovit je jezični priručnik – gramatičkome opisu dodani su hrvatsko-njemački rječnik, izrazi i pisma.

Nastale u 2. polovici 18. st., u rukopisu su ostale ove gramatike:

Ivan Vitković, Gründe der kroatischen Sprache zum Nutzen der deutschen Jugend verfasset (Zagreb, 1779); prva kajkavska gramatika

Gašpar Vinjalić, Trojezična gramatika,4 rukopis se čuva u arhivu franjevačkoga samostana u Sinju (v. Jernej, Rad JAZU 388)

Mijo Bilušić, Grammatica triplici idiomatelatino videlicet illirico et italico idiomate conscripta (nedovršena, 1781–1797)

Andrija Bujas, Gramatika latinsko-hrvatsko-talijanska5 (arhiv visovačkog samostana).

Rječnici

Libellus alphabeticus cum Nonnullis Cathecheticis addito vocabulario brevi latino, illyrico, germanico (1756)

Autor i mjesto tiska ove knjižice nisu poznati. Riječ je o malom priručniku (68 str.) namijenjenomu učenju čitanja i računanja, a sadrži i molitve te katekizamske dijelove teksta. Tome je pridodan latinski tekst za one koji uče ministrirati kod svete mise, a iza toga slijedi trojezični Vocabularium latino-illyrico-germanicum. Rječnik je pisan u obliku pojmovnih skupina (njih 28), a sadrži više od 1200 hrvatskih riječi. Jezik i grafija navode na zaključak da je djelo bilo namijenjeno uporabi u Slavoniji.

Nastali u drugoj polovici 18. st., u rukopisu su ostali ovi rječnici:

Ivan Marija Matijašević, Dizionario italiano-slavo-moscovito, rkp., Dubrovnik, 1751.

Mato Klašić, Vocabula italico-illyrica, rkp., Dubrovnik, 1760.

Josip Jurin, Calepinus trium linguarum, rkp., latinsko-hrvatsko-talijanski i talijansko-latinsko-hrvatski, šibensko područje, između 1765. i 1773.

Marijan Lanosović, izradio nekoliko rkp. hrvatsko-inojezičnih rječnika.

Adam Patačić, Dictionarium latino-illyricum et germanicum..., rkp., Veliki Varadin – Kaloča, 1772–1779.

Matija Petar Katančić, Pravoslovnik, nedovršeni etimološki rječnik.

Pravopisi

Manductio ad Croaticas dictiones debite scribendas (Zagreb, 1745)

Na 32 stranice džepnoga formata autor6 donosi teorijsko-analitički prikaz pravopisa tzv. hrvatske sjeverne zone. Predlaže se grafija bez primjene nadslovnih znakova; glas /c/ bilježi dvoslovom cz, a /s/ dvoslovom sz; y zadržava samo u dvoslovima dy, gy, ly, ny itd.

Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol (Budim, 1779)

Riječ je o djelu nevelika opsega (51 str.) anonimnoga autora pisanom usporednim tekstom na hrvatskome i njemačkome jeziku. Namijenjeno je školama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Njime je kodificiran kajkavski pravopis. Pisano je kajkavskim književnim jezikom, koji je u to doba već dosta dobro normiran i stilistički diferenciran, starom kajkavskom grafijom (koju Gaj zove »mađarski krivopis«). Riječ je o morfonološkome pravopisu koji se sastoji od četiriju dijelova. U njemu se prvi put javljaju neki termini (npr. period, samoglasnik, skupglasnik). To je prvi pravopis koji hrvatskim jezikom (uz usporedni njemački prijevod) govori o pravopisnim načelima kajkavskoga književnog jezika, koji je bio u uporabi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prikazane pravopisne činjenice dokaz su izgrađenosti onovremenoga kajkavskog standarda.

Uputjenje k’ slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie (Budim, ¹1779)

Ta knjižica od 56 stranica (lijeva je stranica hrvatska, a desna njemačka) prvi je normativni grafijsko-pravopisni priručnik namijenjen u prvome redu školskim potrebama u Slavoniji. Nastala je prema istomu njemačkom predlošku kao i Kratki navuk. Autorstvo se pripisuje Antunu Mandiću. Pokazuje da je postojala čvrsta uporabna norma jer se u njemu ne nalazi ništa što nema većina slavonskih pisaca u 18. stoljeću (jedina je iznimka nepostojanje fonema h u fonološkome sustavu). Pravopis se sastoji od triju dijelova (poglavlja): u prvome dijelu riječ je, uz ostalo, o pisanju velikih slova, u drugome o rastavljanju riječi na slogove, a u trećemu o pravopisnim znakovima. Slijedi popis riječi sličnoga izgovora. Tim je, nevelikim ali važnim, djelom kodificiran slavonski pravopis (zastupljen u književnim tekstovima sve do hrvatskoga narodnog preporoda).

Napuchenye vu horvatzko pravopiszanye, z- pravo-chtenyem, y glaszo-merenyem, za potrebnozt narodnih skol Vugerszkoga, i Horvatzkoga Orszaga (Budim, 1780)

Riječ je o proširenome izdanju Kratkoga navuka iz 1779.

5. Zaključak

Dva stoljeća hrvatskojezične povijesti – 17. i 18. – nastavak su (u prethodnome jednostoljetnom razdoblju u dvama zemljopisno odvojenim, ali zajedničkim težnjama povezanim kompleksima) pronalaženja putova stvaranja jezičnoga zajedništva. Od dvaju mogućih putova ostvarenja takvoga zajedništva izabran je onaj koji općehrvatski jezik vidi temeljen na jednome narječju – kajkavskome u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, odnosno (novo)štokavskome u ostalome njezinu dijelu. Kajkavski i (novo)štokavski pisci napuštaju svoj materinski govor te se uključuju u širi krug književnojezične komunikacije i stilizacije koja počinje dobivati obilježje standardnosti. Standard se, dakle, isprva razvijao na dvije dijalektne osnovice. Pišu se gramatike i rječnici te predlaže latinična grafija prilagođena fonološkome sustavu hrvatskoga jezika.

U povijesti hrvatskoga jezika posebno mjesto pripada 18. stoljeću. U njemu se posljednje predstandardno razdoblje smjenjuje s početnim razdobljem u razvoju jezičnoga standarda. Do smjene dolazi oko sredine toga stoljeća, kada većinska štokavština, novoštokavština, postaje osnovicom standarda čitavoga nekajkavskog hrvatskog područja. To je početak razvoja općehrvatskoga jezičnog standarda kojemu će se u idućemu stoljeću prikloniti i manjinski kajkavci.

Literatura

• Brozović, Dalibor, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, u knjizi Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978, str. 9–82.
• Brozović, Dalibor, Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda, Školska knjiga, Zagreb, 2006.
• Despot, Loretana, Matija Antun Reljković i prvi slavonski rječnik, Zbornik radova Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća, Zagreb – Davor, 2000, str. 245–251.
• Gostl, Igor, Aneksna leksikografija XVIII. stoljeća, Filologija, 30–31, Zagreb, 1998, str. 41–46.
• Jembrih, Alojz, Antun Rajšp (Rajsp) autor hrvatskokajkavsko-njemačke gramatike iz 1772., Hrvatski kajkavski kolendar, Matica hrvatska, Čakovec, 1993, str. 131–136.
• Jembrih, Alojz, Dosad nepoznati hrvatski abecedar i rječnik iz 1756. godine, Dani Hvarskog kazališta, 22, Split, 1996, str. 206–228.
• Jembrih, Alojz, Pravopis hrvatskoga jezika kajkavske književne osnovice iz 1651. i 1745. godine : Prilog povijesti hrvatskoga pravopisa, Kaj, XXIX, 4, Zagreb, 1996, str. 37–62.
• Jernej, Josip, Povijest talijanskih gramatika na hrvatskom ili srpskom jeziku od 1649. do 1900., Rad JAZU, 388, Zagreb, 1981.
• Jernej, Josip, Struktura Della Belline gramatike, Filologija, 19, Zagreb, 1991.
• Jonke, Ljudevit, Hrvatsko-njemački jezični priručnik Blaža Tadijanovića iz 1761., Kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1966, str. 301–309.
• Katičić, Radoslav, Gramatika Bartola Kašića, Rad JAZU, 388, Zagreb, 1981.
• Katičić, Radoslav, Lodereckerov rječnik – leksikografsko djelo i kulturni spomenik, dodatak pretisku Lodereckerova rječnika, Zagreb, 2005, str. 17–49.
• Katičić, Radoslav, Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
• Katičić, Radoslav, Toma Babić: pisac latinske gramatike i hrvatski jezik, Zbornik o Tomi Babiću, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik i Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Šibenik – Zagreb, 2002, str. 9–16.
• Kosor, Karlo, Mali konverzacioni rječnik »Zvanik novi«, Čakavska rič, 2, Split, 1975, str. 55–65.
• Križanić, Juraj, Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Hamm, Sabrana djela Jurja Križanića, knj. 2, JAZU, Zagreb, 1984.
• Marković, Ivan, Važniji hrvatski rječnici
• Marković, Ivan, Hrvatske gramatike
• Marković, Ivan, Hrvatski pravopisi http://www.hrvatskiplus.org/prilozi/dokumenti/anagram/Markovic_Pravopisi.pdf
• Moguš Milan, Juraj Križanić – gramatičar ozaljskoga kruga, Fluminensia, XX, Rijeka, 1991, str. 57–60.
• Moguš, Milan, Križanićeva hrvatska gramatika, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 19, Zagreb, 1984, str. 1–96.
• Moguš, Milan, Povijesni pregled hrvatskoga književnog jezika, u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrti za gramatiku, Zagreb, 1991, str. 17–60.
• Nazor, Anica, Knjiga o hrvatskoj glagoljici »Ja slovo znajući govorim«, Erasmus naklada, Zagreb, 2008.
• Pezo, Bruno, Franjevci Provincije presvetog Otkupitelja pisci latinskih gramatika u XVIII. stoljeću, Kačić, 16, Split, 1984, str. 59–81.
• Pranjković, Ivo, Gramatika Matije Antuna Relkovića, u knjizi Filološki vjekopisi, Disput, Zagreb, 2006.
• Ptičar, Adela, Hrvatski aneksni rječnici u 18. stoljeću, Rasprave Zavoda za jezik, 16, Zagreb, 1990, str. 223–227.
• Ptičar, Adela, Hrvatski pravopisni priručnici u drugoj polovici 18. stoljeća, Rasprave Zavoda za jezik, 16, Zagreb, 1990, str. 229–236.
• Ptičar, Adela, Prvi slavonski pravopis, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 20, Zagreb, 1994, str. 273–280.
• Ptičar, Adela; Vajs, Nada, Jezikoslovno nazivlje u prvim dvama hrvatskim pravopisima iz 1779. godine, Filologija, 46–47, Zagreb, 2006, str. 239–252.
• Putanec, Valentin, »Zvanik talijansko-hrvatski« (1655, 1703, 1737, 1804), Rasprave Zavoda za jezik, 3–4, Zagreb, 1979, str. 41–60.
• Putanec, Valentin, Gramatički prilog i gramatička terminologija u »Zvaniku talijansko-hrvatskom«, Filologija, 11, Zagreb, 1982–1983, str. 149–157.
• Putanec, Valentin, Lingvistički rad Pavla Vitezovića (1625-1713), Forum, 25, 3–4, Zagreb, 1986, str. 349–356.
• Samardžija, Marko, Hrvatski jezik u rječnicima F. Vrančića i P. Lodereckera, dodatak pretisku Lodereckerova rječnika, Zagreb, 2005, str. 51–75.
• Šojat, Antun, Prva objavljena gramatika kajkavskoga književnog jezika, Rasprave Zavoda za jezik, 10–11, Zagreb, 1984–1985, str. 201–221.
• Štebih, Barbara, Kajkavska gramatika Ivana Vitkovića, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 31, Zagreb, 2005, str. 329–353.
• Tafra, Branka, Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić, Matica hrvatska, 1993.
• Tafra, Branka, Jurinova gramatika, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Jezikoslovac fra Josip Jurin, Matica hrvatska Primošten i Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik, Primošten – Šibenik, 1999, str. 7–36.
• Tafra, Branka, Slavonski gramatičari 18. stoljeća, Vrijeme i djelo Matije Antuna Reljkovića, Zavod za znanstveni rad JAZU, Osijek, 1991, str. 21–29.
• Vajs, Nada; Zečević, Vesna, pogovor pretisku Kratki navuk za pravopìszanye horvatzko za pòtrebnozt nàrodnih skol, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2003.
• Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga književnog jezika : lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora, treće dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002.
• Vončina, Josip, Jezična baština, Književni krug, Split, 1988.