Ivan Aralica: u potrazi za sjenom
I. Povijest kroz dokument
Nakon novopovijesnih romana Put bez sna 1982., Duše robova 1984., Graditelj svratišta 1986., Okvir za mržnju 1987., Asmodijev šal 1988. Ivan Aralica 1989. objavljuje prvo izdanje romana Tajna sarmatskog orla (2/1990; 3/1996). U njemu autor kao i u prethodnima želi rasvijetliti neistražene povijesne procese, ideje, političke orijentacije i tendencije koje su oblikovale kulturnu i književnu hrvatsku povijest. U stilski razvedenom i narativno zasićenom tekstu prikazuje se traganje pojedinca za osobnim smislom koje će ga dovesti do primjerenog životnog balansa. Taj se roman može čitati i kao filozofski budući je u njegovu središtu čovjek kao moralno biće u potrazi za smislom egzistencije. Roman karakteriziraju višestruka vremenska pomjeranja. Radnja se iz vremena 16. stoljeća na otoku Braču u Blacama pomjera u sedamdesete godine 20. stoljeća u Zadru, da bi se opet na samome kraju vratila u otočko 16. stoljeće. Time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Na taj način se i doživljaj slikara, njegova likovnog djela i njegova zabranjenog ljubavnog odnosa pomjera na odnos povjesničara umjetnosti u ideološki jakom sustavu kojemu on svojim svjetonazorom i principima ne pripada. Upravo se vremenskim pomjeranjem problem socijalnog prebacuje u političko-ideološki prostor čime se nastoji izbjeći isključivo čitanje romana na ideološkom fonu. Ono je ublaženo i prodorom subjektivnih osjećanja i raspoloženja dominantnih u prvom njegovu djelu. Na taj je način pojedinačno i privatno dobilo univerzalno značenje.
Razvijaju se kroz roman dobro poznati Araličini pripovjedni meandri koji se kreću između historiografije i fikcije, ideologije i autoreferencijalnosti, realizma i fantastike, bajkovitog i stvarnosnog.
Tajna sarmatskog orla u jednome trenutku (posebice u prvome dijelu) nalikuje i romanu o ljubavi i umjetnosti koji, kako čitanje odmiče, postaje i roman o tragediji pojedinca koji nije želio biti podoban, koji ne želi da mu komunistička ideologija postane suština života. U drugome trenutku on je i alegorija kojom je Aralica pokušao opskrbiti ispražnjeni svijet kraja osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u kojemu se roman prvi puta pojavljuje a u kojoj se sluti kraj socijalističkog sustava, kakvim smislom – vjerom u nacionalni identitet. Snažno se pri tome naglašava kako se u nepovratno razgrađenom stanju društva svaki pronađeni smisao istoga trenutka pretvara u predmet razgradnje i nepodobnosti. Zbog toga implicitna poruka romana sadrži zavjet čitatelju da ga prelamanjem kroz vidljivo razgradi, i to radi ujedinjavanja njegovih sastavnica na novoj, pravednijoj ili istinitijoj osnovi.
Uvodnim dokumentarističko-analitičkim pogledom na brojne dokumente iz povijesti umjetnosti koje potpisuju Kukuljević, Karaman, Ljubić, Tomašević, Ivan Aralica uranja u dubinski vremenski sloj romana kako bi razotkrio podrijetlo slikarske obitelji Santacroce. Kroz njih se traga za odgovorima je li Santacroce podrijetlom hrvatska, ili kako autor piše, našijenska obitelj. Njihovo porijeklo i identitet, njihova sposobnost i podobnost u dobivanju slikarskih poslova kojima se uljepšavaju srednjovjekovne crkve ili kapele na jadranskoj obali dio je uvodno postavljanje intrige koja će tijekom romaneskne naracije nastojati pronaći odgovore i za neke povijesno neodgovorene istine.
Mogući odgovor na pitanje o Santacroceovima inicijalno započinje iz dokumenta pronađenoga u mletačkom arhivu u kojem se nalaze zapisi iz 16. stoljeća sa suđenja Bartolomeu Santacroceu, mladom i nepoznatom slikaru iz nešto poznatije radionice obitelji Santacroce, kojeg pred venecijanskim sudom tuže Pustinjaci iz samostana u Blacama na Braču zbog nedovršenog, a plaćenog poliptiha u njihovoj nikad podignutoj crkvi. Na osnovu njega pripovjedač će se upustiti u neizvjesnu avanturu tijekom koje ne želi samo pronaći odgovor na postavljeno pitanje već i pridobiti povjerenje čitatelja za sve ono što će u romanu biti napisano. Tako upravo čitateljima narator nudi npr. i dokaz o slikarevu porijeklu iz 1552. godine baš kada slike nastaju. Tada je Ivan Kukuljević u šibenskim bilježničkim knjigama našao nekog pod imenom Jacobus filius Bernardini da Santacroce. Navodi se i ime Srećka Koromana koji nalazi potvrde da je obitelj porijeklom iz Dalmacije, iz splitske Vele Varoši koju su do početka devetnaestoga vijeka po župnoj crkvi svetog Križa zvali Santa Croce jer su se u šesnaestom stoljeću sve osobe od značenja nazivale po rodnom mjestu. Naravno, i jedno i drugo mišljenje povod je mnogim osporavanjima o kojima se čitatelji također obavještavaju.
Od Šenoinog modela povijesnog romana poznato je uvodno pozivanje na dokumente, kojim se datira vrijeme i locira prostor unutar kojega će se radnja zbivati. Kada se kategorija kronotopa uvodno prepoznaje i u suvremenom romanu kojemu je povijest predmetom književne obrade, onda ona ukazuje kako recepcija književnog djela ne dolazi samo od njegove estetike, već ona postaje odraz duhovnog gibanja kao i recentnih društvenih prilika u kojemu je isti objavljen. Očito je stoga da će se kroz pripovijedanje u Tajni sarmatskog orla inzistirati na kontekstualizaciji primarnog događaja kako bi se razvijala koncepcija povijesti koja u osnovi briše granice između historiografije i fikcionalizacije. Uvodno citirani tekstovi u prvom su dijelu romana iscrpno, uz brojne digresije i objašnjavanja, razrađivani, dok se u drugome prepoznaju njegovi alegorični odjeci. Ivan Aralica u drugom dijelu radnju smješta u kronotop dvadesetoga stoljeća u kojemu isti likovi (Bartolomeo i Nela) iz prvoga dijela, prizivaju u »pomoć« čitatelje kako bi im na osobnom primjeru ukazali da su i oni povijesna bića suočena s problemom tekstualnosti znanja o povijesti. Ulogu uvodnog povijesnog dokumenta u drugome dijelu preuzimaju pisma koje prima Bariša od nepoznatog pošiljatelja u kojima se detaljno obrazlažu odnosi u određenim društveno-političkim prostorima. Ona su ogledalo u kojemu se vidi korijenje današnjih oblika ponašanja nekih političkih moćnika. Iz Neznankinih pisama Bariša npr. doznaje kako su dva polupismena seljaka postala ljudi od politike, kako ih je, kad su u svijet otišli, dijelio samo Ivandol i Ivanbrig, a kad su se vratili, postali su dva suprotstavljena politička mišljenja, odnosno koliko obiteljska povijest utječe na sadašnjost nekih njezinih članova.
Šire gledano ovaj novopovijesni roman posvješćuje činjenicu uronjenosti pojedinca u tekst povijesti koja različitim motrištima i gledanjima, ali i rasterećenjem priče oko glavnog junaka, te ovisnošću osobne sudbine o ideji-politici, funkcionira bez obzira o kojemu se stoljeću radilo. U obje te dimenzije – povijesnoj i zemljopisno-kulturalnoj – riječ je, kako je na jednom mjestu zapisao Vladimir Biti, o tipično modernistički-dekadentnom osjećaju svijeta što ga karakterizira nagli raskid s osjećajem pripadnosti danoj političkoj cjelini radi duhovne emancipacije od nje. No u oba se slučaja u konačnici radi o dezintegraciji jedne cjeline s ciljem integracije u drugu.
II. Magični realizam
Radnja Tajne sarmatskog orla raspodijeljena je u dva poglavlja dok su tekstovi bez obzira na to jesu li vezani za 16. stoljeće i slikara Bartolomea Santacrocea iz Blaca ili za 20. stoljeće i Barišu Križanića, povjesničara umjetnosti i konzervatora u Zadru povezani tematski i idejno. Pokazuju oni i zanimljive sličnosti u kompozicijskim rješenjima i narativnom prosedeu. U oba primjera riječ je o specifičnim žanrovskim hibridima u čijim strukturama participiraju elementi magičnog realizma s povijesnim elementima i autoreferencijalnim odjecima. I jedna i druga priča oslonjena je, kako bi to rekao Cvjetko Milanja, na relaciju pojedinac – rod. Gotovo nevidljive su samo autorefencijalne opaske u kojima pripovjedač analizira poziciju pisca, njegovu podobnost ili kreativnu inovativnost, s obzirom na brojna društveno-politička zbivanja u vremenu kojemu poetički pripada.
Osnovna pripovjedna linija provodi se kroz priču slikara oltarnog poliptiha Bartolomea u prvome dijelu i kroz sudbinu Bariše Križanića u drugome. Takav postupak oslobađa tekst pretenzije na eksplicitno interpretiranje povijesnih događaja, a osobna priča služi za spajanje dohvatljivog i nedohvatnog u kolopletu zbivanja koja je određuju. U glavnu narativnu liniju umetnut je, osim životnih priča stanovnika Blaca i onih vezanih uz ideologijske dvorske igre u Zadru, cijeli niz sitno izvezenih crtica koje naznačuju sporedne, ali za implicitnu temu nezaobilazne likove (Mala Kata, Grgo, Anika, Luka Radoš, Ante Opančar, …).
Posebice su u prvome dijelu zanimljiva obraćanja demona s poliptiha njegovu autoru. Bartolomeo kroz rad na poliptihu naglašava lik Antuna Opata, oca pustinjaka, zaštitnika svinjogojstva i vatrogastva kojega napadaju tri demona: demon buntovništva, demon tjelesne požude i demon podmuklog spletkarenja. Slikarevim stupanjem u aktivnu komunikaciju s njima naglašavaju se različite društvene anomalije koje su prisutne na svim mjestima, u svim vremenima, među svim ljudima. Njihov međusobni dijalog u jednome trenutku aktivira snažnu dimenziju realnosti koju je autor nastojao naglasiti. Jer slikara Bartolomea upravo demon upozorava na cikličnost povijesti i ulogu umjetnika u vihoru mijena koje ona donosi:
Nema nikakve prošlosti, sadašnjosti ni budućnosti, osim u glavama koje su opsjednute mehanikom izmjena dana i noći. Postoji jedno jedinstveno vrijeme što traje i u trajanju neprestano protječe. U njemu se, kao ribe sa dna do površine i natrag, ljudi slobodno kreću iz jednog u drugi arheološki sloj.
– Nevjerovatno učili su me da su povijesni slojevi neprobojni – rekao je slikar i umorno čelo poklopio hladnim dlanom.
…Ali ti si umjetnik i morao bi pripadati ljudima suptilna duha. Prije nego počneš stvarati, trebao bi u dubine vremena, u plavilo prostora na kojem se ostvaruje život uputiti zov da ti se jave svi koji u svojoj sudbini nose ljudsku sudbinu općenito, oni koji imaju što kazati jer su obilježeni žigom knezova tame. Ako ti zov bude prodoran i onih koje zovu prošlost i onih koje nazivaju sadašnjost, i onih koje krste budućnošću, zbog koje, kako si sam zapazio, suvremenike ostavljaju bez gaća. Svi će doći na tvoju paletu kao na trlo, da ih oživiš kao što si mene oživio, iako ja još nisam mrtav. Eto, ja sam se na taj zov odazvao i našao na tvojoj slici. Zar nisi tražio vraga pobune, prkosnika i palikuću?
U posve drugoj prilici, posve različitom stoljeću i još udaljenijem svjetonazoru pojavljuje se pred Barišom Križanićem glavni krivac koji oživljava ono demonstvo s poliptiha iz 16. stoljeća – zadarski partijski rukovodilac, Sibo Goleš. On uništava svakoga tko mu stane na put, pa čak i one ravne sebi. Goleš utjelovljuje većinu loših strana socijalističkog sustava s nametnutom ulogom preslike onih »partijaca« koji su radna mjesta i funkcije postigli samo svojom podobnošću socijalističkoj ideologiji na koju su pristali posve slučajno, bez ikakvog idealizma. Upravo je on Barišin demon koji mu je vrlo okrutno pokazao kako je čovjek malen i nemoćan u sudaru s totalitarnim sustavom.
Aralica miješajući vremenske slojeve, uvodeći različite govornike, prikazujući niz situacija u kojima se oni zatiču, opisujući njihove odnose, koristi miran i nepromjenjiv pripovjedački ton, ne dovodeći u pitanje istinitost nadnaravnoga ili nadnaravnost realnoga. Znalački on čitatelja propituje i poučava suvereno mu otvarajući vrata novoga svijeta. Dopušta mu da tijekom naracije osluhne, preoblikuje, ponovno izgradi svoje mišljenje ili da sruši neke stereotipe.
Magično izgovoreno iz usta demona predstavlja se kao nepobitna istina urođena u pojedine mještane Blaca ili je pak prisutna u njihovom okruženju, ili je različitim diktatima i normama ponašanja kao i kroz ideologijski posluh na trenutke nedovoljno vidljiva.
Takvi izleti u fantastiku dominanta su prvoga dijela romana čije se stilske karakteristike prepoznaju u poetičkim prostorima magičnog realizma. U njemu se miješa čudno i čudesno, mitološko, magijsko i realistično.
Odlika je Araličine spisateljske sposobnosti da kroz pripovijedanje socijalno relevantnih odnosa unutar jednoga otočkog sela, niže realističke zaplete posebice inicirane tajnim ljubavnim odnosom slikara i majke dvoje djece. Bartolomeo je tijekom rada na poliptihu, a na opće zgražavanje mještana, najviše o slikarstvu i o onome što želi kroz likovnost iskazati, pričao s Nelom. Često je puta njegova osobna potraga za dubljim značenjem riječi koje joj je izgovarao bila potaknuta njezinom osobnošću, njenom nepronicivom rastresenošću, njenom sfingičnošću, ali je još više tu potragu poticala narav zaljubljena čovjeka da u riječima voljene otkriva vrijednosti koje je čine bliskijom i dražom, ali nikada toliko bliskom i dragom da ne bi poželio da mu bude još bliskija i još draža. To traženje dubljeg smisla u običnim riječima, i to rovanje po drugome i sebi, ima za cilj prisvajanje, želju da ovladamo dušom onoga koga želimo posjedovati i, ljepše kazano, iako je smisao isti, s kim se želimo sliti u jedno. Svjestan zadanosti svoje sudbine da voliti i moliti, odvojeno ili zajedno, treba uvijek, bez obzira na pogrešnu misao i krivu ljubav. Dok bi joj pričao o podjeli svijeta na svjetlo i tamu, i o tome kako tu dvojnost želi naslikati, Nela bi ga pažljivo slušala držeći sina u krilu kao pregradu što je uspješno priječi da se približi čovjeku čije je riječi neodoljivo privlače, Bartolomeo odluči s Nelom pobjeći s otoka u neku bolju budućnost ukravši uoči odlaska otočanima škrinju s blagom, a poliptih ostavivši nedovršen.
Aralica brojnim opisima prostora, osobnim refleksijama pojedinih likova, nenametljivo nastoji i u posve privatne dijelove romana usaditi detalje bizarnih, čudesnih i seksualno transgresivnih motiva koji korespondiraju s likovnošću koja se stvarala na poliptihu. Upravo je magija likovnosti, ono što se krilo u njezinoj vizualnoj teksturi, ona groteskna komunikacija slikara i demona, otvorila mogućnost za rušenje logike realističnih diskurzivnih granica. Jer ako komunicirati mogu slikar i njegov lik, onda i dva glavna lika mogu u maniri magičnoga, letjeti u budućnost ili se pak iz nje vratiti u prošlost.
S jedne strane Bartolomeo je strastveno okrenut glasovima demona raspršenim u krhotinama njegova socijalnog i kulturalnog pamćenja težeći da kroz poliptih to »nerečeno« u realnom svijetu uplete u svoje likovno svjedočanstvo. S druge strane Bariši je egzistencijalna perspektiva raspršena, ona je dekadentno-dezintegrativna budući je u socijalističko vrijeme praćena dnevno-političkim optužbama i odgovarajućim sankcijama. On svoje nepripadanje vidljivoj povijesti iskazuje neizrečenim buntom – slikom na podu izložbene dvorane.
U Araličinoj, već poznatoj iz njegovih prethodnih romana, didaktičnoj maniri, odlazak s otoka i povratak na otok glavnih likova, morao je imati snažnu poantu. Poanta Tajne sarmatskog orla nalikuje onoj iz romana Psi u trgovištu koji se bavio prostorima moći, politike, intriga i borbe za opstanak, podobnima i silnicima.
U Tajni, Nela je onaj lik koji će glasno izgovoriti ono o čemu su Psi pisali: Izgubio si posao i postao nepodoban… zato je bolje da se vratimo u Blace. Znam da nas i tamo čekaju muke, ali je život u mukama bolji od onog u kojem ti pola života uskraćuju… Došli smo ovamo vidjeti manihejstvo kad podjele nastaju i traju, jer ti je to iskustvo nedostajalo. Sad si iskustvo stekao na vlastitoj koži i nadam se da će ti i u slikarstvu biti od koristiti. … Najdraži moj, mi smo došli iz dubina vremena da vidimo kako nešto u ljudima traje duže od njih samih, traje mimo njih i njihove volje, na štetu njih i njihove sudbine. Mogli smo ići i u suprotnom smjeru, iz našeg matičnog stoljeća u dvanaesto, pa bismo i tamo našli načine na koje ljude dijele na podobne i nepodobne, ali smo otišli u budućnost, jer ni ti ni itko drugi u dokaz iz prošlosti o trajnosti te pojave ne bi vjerovali.
Magični realizam u Tajni sarmatskog orla označava način književnog izražavanja kojeg karakteriziraju dvije suprotstavljene perspektive, jedna temeljena na racionalnom shvaćanju svijeta, a druga na prihvaćanju fantastičnog, magijskog kao moguće stvarnosti.
III. Nela i Bartolomeo/Bariša
Bariša Križanić izgubio je sjenu. On traga za njom kao za nekom drukčijom stvarnošću od koje bi mu dolazila svjetlost. Međutim, jedina svjetlost koja mu dolazi isključivo je ona Nelina. Jedino ona zrači magijom koja ga čini potpunim, koja mu daje smisao, koja ga vodi prema sebi samome, svom identitetu i postojanju. Ipak, on je tipičan primjer čovjeka bez sjene, bez mogućnosti pronalaženja vlastitog odraza u komunističkoj ideologiji. Njegova osobna stvarnost pronalazila je istinu transcendentalnosti u nekom dalekom svijetu, svijetu kojega je utisnuo u lik s kamenoga poda. Osobni identitet o kojemu nije smio govoriti, u kojemu je pronalazio svoje ja i vlastitu sjenu, zbog kojega je i dolazio u sukob s komunističkim komesarom Golešom, svoj inat, gnjev, svoje nepripadanje sustavu i stoljeću u kojemu se zatekao, svoju želju za postojanjem, svoj nacionalni ponos, utisnuo je u prikriveni lik na podu izložbene dvorane. Izradio je pod od bračkog sivog kamena na kojemu se nalazi, ako ga se gleda pod određenim kutom i pod odgovarajućim osvjetljenjem, crtež jednoglava orla, koji se u heraldičkoj zoologiji naziva sarmatskim. Orla u letu, s raširenim krilima, koji u pandžama, leteći iznad bjeline kamena kao nekad iznad stepa oko Dona i Tanaisa, nosi hrvatski grb s dvadeset i pet polja, od kojih su crvena gusto, a bijela rijetko štokana. Poznata je teorija koja ističe kako su Hrvati potekli od iranskog plemena Sarmata. U trenutku kada su uzvanici na izložbi primijetili što im se zbiva ispod nogu izbio je očekivani skandal. Mistika metaforičnog naslova romana, pred sam njegov kraj, čitateljima je razotkrivena. Tek tada se Bariša doima kao odlomljena i raspršena, iskorijenjena i usamljena jedinka, kao otpadnik od vladajućeg ustrojstva koji očajnički želi povratak u prošlost bez obzira na posljedice. U svojemu oporbenom odvajanju od socijalistički zadane sadašnjosti i on se vraća u vlastitu tradiciju koju će tek sada moći obnoviti svojim osobnim, sazrelim u budućnosti, slikarskim talentom.
Intencija je Araličina bila da takvim otimanjem iz željeznog zagrljaja povijesne logike u kojoj je negdje »dalje sigurno bolje«, očudi svaku postojeću sadašnjost gledajući je očima promatrača umjesto prisilnih ili zdušnih sudionika. Prošlost je mogla i još može biti drugačija nego što sada izgleda, a s njenom promjenom, promijenit će se i službena slika sadašnjosti. Kad se prošlost jedanput pogleda na takav iskošeno-razgradbeni način izopćenika, i sadašnjost gubi svoj neupitni logički i smisaoni integritet.
U tom se trenutku optimistička kolektivna perspektiva koja ih je dočekala pri povratku na otok u 16. stoljeće počinje dramatično razlikovati od socijalističko »individualne« perspektive koja je silom izbacivala ili iz koje su »svojevoljno« izašli oni koji su željeli biti isključivo promatrači. Umjesto prema budućnosti kao kolektivu, Bariša se kao individualac pasionirano okreće prema nerazriješenoj nacionalnoj prošlosti koja se, lišena prava na postojanje, objavljuje samo u ruševinama, krhotinama i pukotinama službene povijesti.
Nikad siguran u svoj posao, Bariša/Bartolomeo, izopćenik, poduzima najprije gonetanje, a zatim i prikupljanje blijedih i neraspoznatljivih naznaka te povijesti. To je taj alegorijski obremenjen i okamenjen svijet pun zlokobnog, a nepouzdanog znamenja – svijet čiji smisao ne samo što više nije prezentan nego uporno i neumoljivo izmiče kako god da ga se pokuša protumačiti.
U maniri novopovijesnog romana, za fokalizatora većine prikazanih događanja, Aralica je izabrao jedan povijesno neprovjerljiv lik. Riječ je o ženskome liku, Neli iz Blaca, supruzi brodskog poduzetnika i majci dvoje djece, odnosno Neli Nemčić družici Bariše Križanića. Jedino je ona, bez obzira kojemu stoljeću pripadala, odigrala značajnu ulogu kako u Bartolomeovom/Barišinom životu tako i u njegovim slikama. Ona je u romanu pokretač radnje, ona je jača od svih muških likova. Nalik je liku famme fatale iz romana 19. stoljeća. Ona je žena koja upravlja muškom sudbinom. Nije međutim ona puna suprotnosti ili unutarnjeg nesklada, a ne može se niti pomisliti kako je njezinim upoznavanjem sa slikarem otpočelo njegovo propadanje. Nela je naprosto jaka žena koja je željela uhvatiti se u koštac sa svojom, ali i njihovom zajedničkom sudbinom. Aralica je opisivao zbivanja nakon čudesnog premještanja Bartolomea i Nele iz jednog stoljeća u drugo stoljeće, iz Blaca u Zadar, preciznošću svakodnevnog života, pokazujući kako je vrijeme cikličko, uzročnost subjektivna i temeljena na detaljnom opisivanju i simbolizmu. Unatoč uočljivim promjenama u životu protagonista Tajne sarmatskog orla njihove sudbine vezane su za iskustva prethodnih i budućih generacija. Kroz njihovo nizanje i prepletanje, zahvaljujući glavnoj junakinji koja ih povezuje u cjelinu dobija se oštra kritika zadanih predrasuda, povijesnog licemjerja i nacionalnog nepriznavanja. Sam će joj sveznajući pripovjedač ulogu pokretača radnje u romanu i priznati: Najgore je što su bili u pravu: ne samo sjenu i svoj udvojeni život, nego i život u ovome gradu i ovom vremenu, što god on značio san ili stvarnost, dugovao je Neli Nemčić. Svojoj kobnoj čarobnici!
Bartolomeova priča je i priča o mladom junaku koji se svojim izborom žene, također, buni protiv društvenog poretka. On je mali, nerealizirani i jednostavni slikar iz ugledne slikarske obitelji, blago nezadovoljan svojim životom, na točki malo ispod linije prosječnosti, tj. linije nule. Ispraznim sarkazmom i naivnošću kojom razgovara s demonima može se štošta reći o njegovoj nepoduzetnosti. On kao jedan od glavnih likova postaje realizirana osoba tek povratkom iz budućnosti u prošlost iz koje je otišao. Nela je pak izniman ženski lik. Naime, nije ona ženski akter koja je samo objekt slikareve erotske žudnje, a nije ni trpni subjekt koji ne pokreće radnju vlastitom djelatnom energijom. Ona je potpuno samosvojna i samosvjesna i kao takva je temeljni pokretač radnje romana i scenske energije koja iz njega zrači. Ona afirmira Araličino načelo individualnosti naspram sivila konvencionalnog morala i uprosječene društvene svijesti.
Bartolomeu i Neli, da zaključimo, ne uspijeva bijeg u budućnost u odnosu na prošlost niti bijeg od prošlosti prema budućnosti. Oni žele pod svaku cijenu pronaći svoju sudbinu, miran život i blagostanje ne bi li ga nekako upleli u svoju vlastitu privatnu priču. Odbačeni, oni pod svaku cijenu žele ostaviti prošlost izvan svoje budućnosti što im ne polazi za rukom. Stoga je ova proza, u skladu s aporetičnošću cijeloga modernističkog projekta. Dezintegracija i integracija tvore nerazdružive aspekte Araličine poetike, iz osamdesetih godina, kako je to napisao Vladimir Biti, u kojoj se bezrezervno prigrljuje i povijest i priča.
Tajna sarmatskog orla je roman u kojem prošlost željeznom logikom determinira sadašnjost, a sadašnjost neprekidno želi mijenjati tradiciju kako bi determinirala prošlost. Likovna umjetnost je od Bartolomeovih individualnih vizija, njegovih mentalnih slika demona na poliptihu do Barišine »podvale« jednog prikrivenog kolektivnog znaka kao što je sarmatski orao, vezna nit među poglavljima. Za oba lika umjetnost je egzistencijalna dilema. Slike su one koje dolaze iz njihove podsvijesti. Ona je i prostor u kojemu se stapa sadašnjost i prošlost. Umjetnički prizori pozivaju čitatelja da upravo u njima pronađu savršenu kulisu za uvijek važne trenutke života koji se kroz povijest neprestano ponavljaju.
U ovome je romanu predmet poantiziranja zapravo sama umjetnost, pa tako Aralica potvrđuje svoju jasnu sklonost artificijelnome svijetu koji zrači punoćom i zaokruženošću.