Tema: Domovinski rat

U prostor hrvatske proze dvadeset prvoga stoljeća kao da se uvlači još jedan narativni krug priča o Domovinskom ratu. Ratna se zbilja devedesetih nameće kao kontekst iz kojega valja izvući one teme o kojima se nije dovoljno govorilo. Proznim se tekstom provjeravaju pojedinačne ratne sudbine kao i postratna zbilja onih koji su ga osjetili na svojoj koži.

Može li se stoga i očekivati snažan »novi val« priča o ratu napisanih desetak godina nakon što se isti dogodio? Jesu li nove priče o ratu napisane na neki različiti način? Oblikuje li se u Baretićevom romanu Pričaj mi o njoj, Špišićevom Plesu s mladom ili Naprtinim romanima neka druga (post)ratna stvarnost? Baretićeva ratna priča o (ne)mogućoj ljubavi provjetrava po tko zna koji put pitanja o moralu, o zbivanjima u društvu u postratno vrijeme, razmišljaju njegovi junaci o devalvaciji ideala kojima se krenulo u rat, o marginalizaciji onih kojima je rat uništio pravo na uljudbeni život.

Ili je pak trbuhozborenje Ivane Sajko u Rio baru posve nova perspektiva pogleda na rat i atmosferu nakon njega? Sajko opisuje različite tipove društvenih kriza koji se u našim prostorima pretvaraju u pakleni šund ratne tranzicije otvarajući pri tome posve nove perspektive pogleda na rat i atmosferu nakon njega. Kroz cijeli roman pripovjedačica iz jedne urbane pozicije trbuhozbori o uznemirujućim, zastrašujućim ratnim zbivanjima koja su ostavila trajna intimna ranjavanja. Egzistencijalistička drama žena osuđenih na slobodu i na sjećanje, roman Rio bar pretvara u priču o moralitetu u tranziciji, u prikazivanje individualnih rasapa kroz jauk, patnju i tišinu. Za razliku od dosadašnje hrvatske ratne proze, Ivana Sajko je ovim romanom pomaknula granice u pristupu krizi subjekta, traganju za identitetom, susretu s Drugima, dekonstrukciji, mučnini egzistencije, seksu, ali i kraju epohe moderne, multikulturalizmu, tranzicijskom sistemu, postfeminističkim teorijama, kao i postmodernističkom traženju egzila u unutrašnjosti vlastitih duhovnih i kulturoloških prostora.

A možda se romanom Spavaš li? Aleksandre Kardum otvaraju različiti pogledi na rat u Bosni kojim se isprepleće velika pripovijest i slaba povijest uronjena u život? Jednim sporim odmatanjem, ova autorica kroz tri narativna tijeka, tri osobna iskustva, tri »osjećaja u kojima nema kože«, stapa u jednu priču o sitnicama koje postaju sudbina, oblikujući pri tome priču o cikličnosti povijesti koja je neka vrsta istraživanja međuodnosa sjećanja na traumatska ratna zbivanja i emocije kao odgođene reakcije na »olovno« vrijeme (početak romana označava zima 1997). Balkan kao kulturološki okvir identiteta u romanu zaustavlja se samo uz njegov rub, a spiralna zadatost prostora u kojemu »nikada ništa nije završeno pa ni rat« postaje semantički nositelj negativnih vrijednosti ovoga prostora. Stoga nije niti malo slučajno da se autorica upravo odlučila za priču iz prostora Bosne u kojoj nijedan od identiteta koji su sudjelovali u ovoj ratnoj »igri« na tlu Europe nije u toj mjeri ispunjen unaprijed zadanim istinama. Jedina istina ovoga romana implicitna je sumnja okupljena oko riječi kojima se nastoji prikazati emociju kojom se može iskazati ono neiskazivo.

II.

Postoji li razlika u hrvatskoj ratnoj prozi iz devedesetih u odnosu na ovu napisanu u trećem tisućljeću koja kroz naraciju o ratu pomiče granice u pristupu krizi subjekta, traganja za identitetom, susretu s Drugima? Što je uopće ostalo od hrvatskih romana s ratnom tematikom?

O njima je već kao što nam je poznato bilo dosta govorenja devedesetih godina prošloga stoljeća, napisane su sintetske studije npr. ona Julijane Matanović o hrvatskom ratnom romanu Od prvog zapisa do povratka u normalu objavljene u Sarajevskim sveskama 2004., organizirani su okrugli stolovi s istom temom (objavljena je u Kolu 3/1998. autorizirana diskusija o ratnom romanu), neki pisci ušli su ratnim romanom po prvi puta u školsku lektiru, neki su potpuno pali u zaborav mada to ne zaslužuju kao npr. roman Nade Prkačin Tamo gdje nema rata (Vukovar, 1993). Tema rata vrsta je dvosjekloga mača. U prvi se mah čini da se s tako velikom temom ne može promašiti, no vrlo često se dogodilo upravo to (npr. ratni romani Bernarda Jana ili roman Srpski Bog Mars Stjepana Tomaša). Ratna priča se ne uspijeva baš često uobličiti sugestivno, autentično i ekspresivno, iako ima i za to sjajnih primjera. Češće ona ostaje na razini patetične sentimentalnosti.

O Domovinskome ratu nije se pisalo malo, pisalo se iz različitih namjera od one koja ide energijom strasti i srca do one koja je imala sitne profiterske pobude. Zaista dobrih ratnih knjiga, kaže u jednom intervjuu Nina Aleksander Pogačnik, ima malo. Izuzetak su Ratko Cvetnić i Josip Mlakić. Dobre su i dokumentarističke proze (Alenka Mirković) kao i djela kojima rat nije neposredna već s obzirom na događaje i likove referentna tema.

Čeka li možda ratni roman još uvijek svog autora koji će imati nešto vremena za potrebnu emocionalnu discipliniranost i distancu jer su čitatelji, svatko na svoj način, bili izravni sudionici rata pa je teško postaviti granicu i odrediti pravu poziciju pogleda na njega koja bi bila dovoljno izoštrena, pravedna i estetski primjerena kada je riječ o opisivanju traumatičnih događanja? Nadalje, postmoderni pogled na povijest, kao što je poznato, nezaobilazno je pluralističan. Ne postoji samo jedna već mnoštvo povijesti što se sa svoje strane ne daju ponovno reducirati na neku veliku superpovijest. Lyotard poput svih postmodernista pledira za kulturalnu heterogenost. Prisiljavanje samo na jednu istinu i dalje stoji pod sumnjom da se množina historijskih figuracija, bilo iz straha bilo iz vlastohleplja, želi nasilno izglačati ili čak potčiniti.

III.

O prvom romanu s temom Domovinskog rata tadašnjega predsjednika DHK-a Nedjeljka Fabrija Smrt Vronskog, deveti dio Ane Karenjine Lava Nikolajeviča Tolstoja – romanzetto alla russa (kraj kolovoza 1993. – početak veljače 1994.) napisano je oko desetak rasprava i članaka. Roman je preveden na ruski, njemački, slovački, mađarski, talijanski jezik, doživio je sedam izdanja.

Nakon četrnaest godina od prvoga izdanja toga romana ostaje nam još jednom upozoriti na činjenicu kako je te 1993. kada je roman objavljen bilo isključivo važno progovoriti o ratu, kako je većina hrvatskih pisaca u to doba bježala od ratne tematike osim onih koji su već tada rat vidjeli svojim očima (npr. 1992. godine Saša Fedorovsky je napisao osoban pogled na ratnu zbilju). Tada se stvarnost identificirala dokumentaristički, a kolumna i esej bili su vodeći žanrovi. Zbornik Hrvatsko ratno pismo 1991/92: apeli, iskazi, pjesme, (1993) Zavoda za književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu (glavna urednica Dubravka Oraić Tolić) svojevrstan je manifest koji pod tom recepcijsko-žanrovskom oznakom postaje prostor u kojemu se zbiva prvo usustavljenje pozora za vrlo različite vrste zapisa o ratu. Hrvatsko se kulturno pismo tih godina u svojim najintenzivnijim identitetnim znakovima napokon decentriralo. Tu će činjenicu precizno i višekratno osvijestiti proizvodi slavonskoga ratnoga pisma eksplicirajući razliku svojega žanrovskoga sustava. Riječ je o tome da je u zavičajnoj fazi rata (I. Rogić) pismo odgovorilo iz svojih zavičajnih sjećanja i imalo potrebu prostrijeti ih kao identitetna. U svim radovima pohranjena je i slika njihovih autora. Naime, upravo zahvaljujući svjetlu iz tih izvora (kolumne, serije, projekti), kako bi to rekao Goran Rem, ukupna se pisma pojedinih gradova uvjetno zgušnjavaju u tekstove – gradove. Poetiku je tih tekstova, vrlo jednostavno i sažeto, zapisao u svojim pričama Siniša Glavašević: Grad – to ste vi. Pokazao je Glavašević da je poetika pisma koje ima misliti svoje vrijeme – etika. Glavašević jasno ukazuje na činjenicu da je mjesto pohranjenih podataka moguće ostvariti tek umnoškom pojedinačnih autobiografija. Ovdje se autobiografiju može promatrati i kao bilo koji oblik vrlo tjelesnoga djelovanja u porušenoj vanjskoj zbilji, međutim, svakako se ima promatrati i kao ukazivanje na mjesto izvorišta dokumentaristične ratne, ali i poratne poetike. One koja će, štujući taj sadržaj osobnosti, štovati i oblike pokazivanja osobnosti, odnosno ostvarenja, koje može biti i »o ratu« i »usuprot ratu« i »zbog rata«.

IV.

U intervjuu za Nacional objavljenom 28. 5. 2007. Fabrio o prvom romanu o Domovinskom ratu kaže sljedeće – »Bio sam na ratištu s književnikom Jožom Horvatom na Baniji, vidio sam rat izbliza pa sam napisao roman bez povijesne distance. Bilo je sjajnih kritika, no bilo je i ljudi kojima je smetalo da se piše o Domovinskom ratu koji još traje. Možda im je smetalo što se na humanistički način govori o ratnim sukobima. Naime, zadnje rečenice romana predviđaju smirenje između pobijeđenih i poraženih, što potvrđuje humanizam tog djela. Taj je roman dobio mjesto koje je zaslužio, iako ga ja ne ubrajam u svoja bolja djela. On je dijete jednog ratnog trenutka: šetao sam po ratištu i baš kao pjesnik udaljio se od glavnog sigurnog puta i našao se na blatnoj oranici. Morao sam poskakivati da izbjegnem lokve i blato. I dok sam bio u skoku učinilo mi se da sam ugledao nagaznu minu. U tom sam trenutku vidio smrt. Srećom, to nije bila mina nego neki predmet preostao iz rata. I taj trenutak unio sam u roman«. Fabrijevo pisanje o sudbini rata, o sudbini onih koji su osjetili okus zla već tada, u tim još ratnim vremenima, nije željelo upasti u klopku socrealističke literature koja crno-bijelom tehnikom unaprijed definira svijet oko sebe.

I kada je promocija istoga romana bila najavljena u Osječkom »Glasu Slavonije« koji je na naslovnici još uvijek imao upozorenje – »Oni još uvijek nišane na nas« bilo je pravo zadovoljstvo pogledati na Grad koji je došao u prepunu galeriju Magis vjerujući Fabrijevu ratnom peru.

17. studenoga 1994. Julijana Matanović i Ana Lederer oblikujući njegov književni portret posebice su naglasile kako ratni roman Smrt Vronskoga pomiče granice pisanja o ratu, koji u govorenje o njemu vrlo diskretno, ali opet posve eksplicitno upleće i energiju nade. Već je tada kroz njihova izlaganja, a posebice s ove distance, kada je i vrijeme učinilo svoje, postalo vidljivo kako se važnost ove knjige prepoznaje u oblikovanju načina suvremenog ophođenja sa iskustvom povijesnoga zla. Nastavili smo priču o pretapanju povijesti i suvremenosti iz Magisa u Tvrđi, u Slavonskoj kući uz ljuti slavonski čobanac. Za drvenim stolom Nedjeljko je nekoliko puta ponovio kako je njegova sreća što ima dugo pamćenje te da ga ne zanima povijest kao kulisa zbivanja već su sudbine posve nebitnih i nevažnih ljudi ono što neprekidno potiče njegovu potrebu za bilježenjem tragičnosti odlazaka i dolazaka, spremanja stvari, pakovanja i ostavljanja osobne memorije u prostorima iz kojih se mora uslijed ratnih ili političkih vjetrova iseliti. Gramatika tih, na prvi pogled nevažnih života, ono je što je utisnuto u slojeve moje kože – kaže Fabrio. Riječka predstava Vježbanje života još nije stigla do Osijeka, pridodaje Branka Džebić, a sve je bilo dogovoreno, osim zvukova sirena.

U maniri postmodernog novopovijesnog romana za fokalizatora zbivanja u Vronskom Fabrio nije izabrao povijesno provjerljiv već literarno ovjerljiv lik kako bi se osnovna narativna nit koncentrirala na životnu priču uz prvu liniju rata. Takvim je postupkom u načelu Fabrio oslobodio tekst pretenzija na eksplicitno interpretiranje povijesnih događaja, a osobna priča Vronskog poslužila je kao povod za priču o važnosti pamćenja. Pri tome je posebice bilo značajno što je pripovjedač odabrao upravo lik Vronskoga jer se tada otvorila mogućnost da se on nakon 113 godina vrati iz Tolstojevog romana upravo u Vukovar. Tematika ophođenja s iskustvom rata ponajviše se projicira kroz povijesno-društvenu pozadinu koju tvore prostori uz granicu kao prostori koji su bili obilježeni pravim zlom kobi unutarnje povijesti. Pišući majci s »ratišta u Velikoj Srbiji« grof Aleksej Kirilović Vronski bilježi sljedeće: »Gospođo grofice! Ja naime mislim ovako: kao što su umu našem nedokučivi uzroci povijesnih događanja, tako ni tragediju povijesti ne može prouzročiti volja samo jednog čovjeka (a tu sam tvrdnju, morate mi vjerovati, tijekom ovoga rata čuo na vlastite uši bezbroj puta!). Unutar povijesti, koja jest jalovost, ludost, smrt (zar je povijest nešto drugo?), ljudska jedinka može svojom slobodnom voljom čak i mijenjati vlastiti svjetonazor spram nje, spram povijesti, ali pardon: ja ističem ono unutar, unutar povijesti, jer se izvan nje ne može, jer se iz njena proždirućeg kruga iskoračiti ne može, jer i kad nam se čini da smo politički svjetonazor, dakle tu odoru povijesti, stubokom promijenili, bogme kao kakav zmijski svlak, mi svejedno ostajemo unutar povijesti i vrtimo se ukrug, mi njeni zatočenici.«

Nadalje, Fabrio je početkom devedesetih, ne samo kroz literaturu već i svojim javim govorenjima kao predsjednik DHK-a, navodio na razliku između pamćenja i zlopamćenja. Razlika među njima se prepoznavala i kroz slojeve koji su odmatali posebne oblike političke uporabe zlopamćenja. Smrt Vronskoga je na neki način postavio 1993. godine okvir za buduće učinkovito čuvanje pamćenja. U tom se smislu Fabrio i prije Vronskoga i u romanu nakon njega dosljedno i sustavno brinuo, istraživao i slušao priče o praznim stolicama za obiteljskim stolom nastojeći prodrijeti u slojevitost oblikovanja, čuvanja i brisanja pamćenja. Njegovo je iskustvo pričanja priča, čitanja literature i iskustvo umjetnosti uopće ono koje naglašava i poziciju zaborava, a ne samo pamćenja u oblikovanju nacije i nacionalnog identiteta. Slikarski senzibilitet grofa Vronskoga, njegovo prisjećanje na razgovore o umjetnosti i kritici s Anom tijekom izrade njezina portreta, utopljen u ratne strahote vukovarskih ulica promijenio se. Postalo je grofu u tren jasno kako se u ratu »umjetnost mora povući. Ali u sebe samu! Ne dakle da opisuje strahote rata, jer je tu od nje bolja makar i tehnički najlošije proizvedena slikotvorna kutija, nego da iz sebe, gramatikom vlastita života, pripovijeda o ratu i zločinima.«

Nije se ni tada Nedjeljko Fabrio upustio u heroizaciju Vronskoga, a mogao je. Nije imao nakanu niti sakralizirati trenutak njegova samoubojstva u minskom polju, niti ga zadržati ili produžiti njegov odjek u recepciji. Više mi se čini kako je njegova autorska ideja već tada razvijala semantiku i sociologiju kulture temeljene na dijalogu razlika. I stoga mu je bilo značajno dovesti upravo Vronskoga u Vukovar, uvesti ga u rat kao literaturom ovjerenog i jakog pojedinca koji može aktualizirati ideološke sadržaje i ratne nemire, uvesti ga u moguću ljubavnu priču sa Sonjom, uvesti ga kao onoga koji gleda kako se pate stanovnici Grada, kako se muče hrvatski gardisti, kako puna strahova žive na milost i nemilost ostavljena djeca s posebnim potrebama. Važno je pri tome bilo i da njegova karizmatičnost ima upliva u formiranju duhovnosti jednog vremena. Jer recentni ratni trenutak devedesetih natopljen tematikom iskustva prošlosti svjesno je u romanu udružen s namjerom nagovještavanja budućih mogućih otvorenih pogleda. Roman i završava vjerom u mladost iz budućnosti – »a onda se lice Anino, kojega je bilo puno cijelo nebo, čarolijom pretopi u krajnje blještavilo, i on ugleda gdje se u svoj svojoj veličanstvenosti rađa ljekovito mlado sunce, otkupiteljsko i pravično, kome uzgor zajedno s njim sve stremi«.

Smrt Vronskoga knjiga je koja oblikuje svojevrsni dokument koji uvjerljivo svjedoči o značajnim razlikama kojima se otkriva ne samo protuslovnost pojedinačne sudbine u ophođenju s iskustvom izvanjskoga zla, nego i iznimna složenost koja obilježava pisanje o ratu. U pismu majci iz Vukovara Vronski piše: »zlo je kad ljudska jedinka pristane na povijest, a tragedija kad cijeli jedan narod povjeruje u vlastitu povijesnost i u pravo na prava koja iz toga izvlači. Država kao i pojedinac počinje truliti onog trenutka kada više ne može podnijeti tuđu sreću.«

A Fabrio je i 22. travnja 2008. u vukovarskoj knjižnici pričao o pretapanjima literature i zbilje, one iste stvarnosti koja je u svojoj suvremenosti izgubila osjećaj međuovisnosti i gustoće ljudskog života koji nikada neće moći biti sveden na jednu formulu, jednu istinu, jedno pamćenje i jedan zaborav. Upisujući u kodove romana o ratu i jednu postratnu priču, Fabrio je tada Vukovarcima odao priznanje jer samo njihova pojedinačna energija čuva Grad uz Dunav i Vuku zaustavljajući nove unificirane zastave koje žele izmisliti neke nove kolektivne identitete. To nikako ne znači, veli ovaj hrvatski književni klasik, neku novu sentimentalnu smjernost vraćanja tradicionalnim ili klasičnim vrijednostima, već je ona prilog obnoviteljskoj praksi razgovaranja na europskoj razini. Nakon razgovora u knjižnici, izložbe i kazališne predstave »Pretapanja« u i oko razrušenog dvorca Eltz otišli smo na Dunav u Tri vrške. I tada je Fabrio, na moje veselje, pojeo četiri tanjura ljutoga slavonskog čobanca.

Nekoliko godina nakon Fabrijevog gostovanja u vukovarskoj knjižnici i gotovo dva desetljeća nakon objavljivanja prvoga izdanja romana Smrt Vronskog, Goran Rem u Ružičkinom domu jednoga je jesenjeg četvrtka 2011. govorio o svojem prirediteljskom radu na knjizi Poetika buke – antologija slavonskog ratnog pisma.

Bilo je za očekivati da će upravo ovaj autor zbirke kolumni iz prvih godina devetog desetljeća dvadesetoga stoljeća objavljivanih u »Glasu Slavonije« naslovljene »Čitati Hrvatsku« (1994) i monografije »Slavonsko ratno pismo« (1997), dvadeset godina nakon prvih tekstualnih odgovora na ratno svakodnevlje, napraviti izbor iz brojne produkcije slavonskih književnika i kulturnjaka. Oblikovao je on tim povodom dva sustava panonske unutarnje povijesne energije onih koji su tjelesnom egzistencijom u Slavoniji i Baranji na temelju neposrednog iskustva zbilje odgovarali na nju osobnom literarnom gestom. Veći dio tekstova (S. Andrić; S. Ham; M. Hunjadi; M. Vučić; J. Cvenić; D. Runtić; N. Prkačin; J. Njavro; N. Levak; D. Špišić,…) označen je jakom dokumentarističkom naracijom. U onim drugima rat je bio tema s kojom su se i nakon 1995. susretali (B. Brlošić; F. Nagulov; S. Jukić; P. Rem; V. Erl).

Uloga obje ove skupine tekstova bila je da tijekom i nakon razdoblja jake zbilje, za vrijeme i nakon ratova, nastoje uz tjelesnu obnovu i izgradnju svojeg izranjenog prostora odaslati tekstualni, a zapravo duhovni, svakako mentalni, napose terapeutski materijal renovacije (G.Rem).

Nakana je pak prireditelja, koji tekstove ne niže po datumu njihova nastanka veæ abecednim redom prezimena autora, bila restaurirati i potom preciznim antologičarskim nervom konzervirati književnu i kulturnu ratnu energiju svjesnu trenutka povijesnosti i osobnog identiteta. Većina izabranih, žanrovski različitih tekstova (proza, poezija, pisma, kolumna, dnevnik) oznaka je poetike koja je na postmoderan srednjoeuropski način proizvodila tijekom devedesetih specifičnu kulturnu buku u primarnom prostoru, ali i izvan njega.

I ova je antologija identitetna gramatika prostora i ljudi. Kroz nju se ponavlja slaba povijest hrvatskog Domovinskog rata u kojoj je selektivan izbor opisnih događaja bio dovoljan za glasan izrijek - vremenu usprkos. U njoj se jasno prepoznaje žanrovski sustav slavonskog ratnog pisma koji se oblikovao od 1991. zgušnjavajući se tijekom četiri godine da bi potom svoje odjeke prepoznavao u daljnjim narativizacijama ljudskog dostojanstva koje niti u kritičnim trenucima nije nosilo oznaku mržnje, već je gomilani gnjev ugrađivao u tekst kao recentni prilog brizi za panonsku unutarnju povijest.

Pri tome antologija »Poetika buke« postavlja okvir za sve oblike čitanja i tumačenja uloga jednih i drugih medijskih ratnika. Stoga ne čudi što je prireditelj posebnu pozornost dao autorima koji u svojim zapisima govore o umijeću življenja u Gradu (Siniša Glavašević, Kornelija Pandžić, Dario Topić, Martin Grgurovac, Alenka Mirković, Bogdan Mesinger, Franjo Džakula…).

Unutarnja povijest koncentrirana u knjigama o Domovinskom ratu postaje oznakom hrvatskog prostora u kojemu je postojanost povijesnosti i suvremenosti tijekom devedesetih najbolja potvrda njihove trenutne i buduće kulturne smislenosti.