Srednjovjekovni i renesansni Dubrovnik
Nakon posjeta dubrovačkom renesansnom ljetnikovcu i predavanja dr. sc. Slavice Stojan polaznici su u večernjem dijelu programa poslušali predavanje prof. dr. sc. Zdenke Janeković-Römer. Predavanje je održano u Poslijediplomskom središtu, a nosi naziv »Srednjovjekovni i renesansni Dubrovnik: susretište slavenske i latinske/romanske Europe«.
Prof. dr. sc. Zdenka Janeković-Römer na početku je predavanja istaknula da je Dalmacija još od antike bila sjecište kultura, mjesto susreta, područje etničkog miješanja te poveznica između Sredozemlja, Balkana i Srednje Europe. Prostor je to izrazite urbanizacije, bogat antičkom baštinom i zarana prožet kršćanstvom. Dalmacija je, prema riječima profesorice, bila prvo europsko područje koje je u svoj identitet prihvatilo fenomen talijanskog humanizma i renesanse. Spremnost u prihvaćanju utjecaja talijanskog humanizma proizlazila je iz sličnih gospodarskih i političkih okolonosti te kontinuirane komunikacije.
Profesorica Janeković-Römer naglasila je kako nije sva »latinska« kultura Dalmacije uvozna te pojasnila da je tijekom srednjega vijeka Dalmacija bila dionicom kulturnog zajedništva »Romanije« – područja s vlastitom romanskom i latinskom tradicijom. Taj dio prostora koji se može nazvati »Slavia Romana« bio je dijelom zapadnoeuropske civilizacije.
Rimsko-bizantsko nasljeđe, kršćanstvo, slavenska sastavnica i urbana mediteranska kultura čine, prema riječima profesorice, temelj dalmatinskog identiteta uz dalmatinsko vlastito klasično nasljeđe i komunalnu tradiciju. Važnu su ulogu imala i jadranska i sredozemna prožimanja, kulturno zračenje iz Italije, političke i druge veze s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, Venecijom, a od 15. stoljeća i Osmanskim Carstvom.
Profesorica Janeković-Römer govorila je o utjecaju Venecije na Dubrovnik, o tome što je za Dubrovnik značilo priznavanje ugarske krune te kakav su utjecaj na Dubrovnik imala turska osvajanja u 16. stoljeću. Posebnu je pozornost posvetila romano-slavenskoj Dalmaciji u srednjem vijeku i procesu slavenizacije dalmatinskih gradova. Profesorica je govorila o Romanima i Slavenima u Dubrovniku te o Dubrovniku i njegovom balkanskom zaleđu pri čemu se usredotočila na političke, vjerske i kulturne razlike. Profesorica se osvrnula i na jezično pitanje te istaknula da mješavina jezika u Dubrovniku najbolje svjedoči da je taj grad bio mjesto sjecišta u kojem romanstvo i slavenstvo nisu bili suprotstavljeni polovi, već sastavnice jedinstvene kulture. Od 13. stoljeća u upotrebi su bila tri jezika, kasnije čak i četiri. Prvi, službeni jezik, bio je latinski. Drugi jezik o kojem je govorila profesorica bio je raguzejski, romanski govorni dijalekt. Taj govor razvio se na osnovi vulgarnog latiniteta, bio je srodan romanskim dijalektima koji se mogu pratiti u dalmatinskim dokumentima već od 10. stoljeća. Izumro je krajem 15. stoljeća, ali njegov je leksik velikim dijelom prešao u hrvatski dubrovački dijalekt.
Profesorica Janeković-Römer govorila je i o pogrešnom, ali dosta raširenom, mišljenju da je srednjovjekovno dubrovačko plemstvo bilo etnički romansko, dok je puk bio slavenski. Pojasnila je da je među plemstvom bilo i romanskih i slavenskih obitelji, a »Latini« se prije 15. stoljeća spominju i među najnižim slojevima.
Prof. dr. sc. Zdenka Janeković-Römer svoje je predavanje zaključila govorom o jedinstvenoj romansko-slavenskoj kulturi Dalmacije i Dubrovnika.
