Pjesništvo osamdesetih: melankolija, ulična heterotopija i jezik bez udaljenosti

Doc. dr. sc. Tvrtko Vuković danas je održao predavanje o hrvatskom pjesništvu osamdesetih godina 20. stoljeća. Nastavljajući priču koju je započeo prošle godine, kada je govorio o pjesništvu sedamdesetih, doc. dr. sc. Tvrtko Vuković nije se zaustavljao na sustavnom pregledu pjesnika, njihovih pjesničkih knjiga, kao ni na potpunom opisu pjesničkih poetika, već je pokušao otvoriti problem politika pjesničkih poetika u Hrvatskoj osamdesetih godina.

Budući da književnost uvijek oblikuje određene političke stavove, razlika u razumijevanju lirike ukazuje na razliku svjetonazora. Profesor Vuković istaknuo je da politiku pjesničkih poetika ne treba razumjeti doslovno kao zrcaljenje piščeve ideološke opredijeljenosti u književnosti, nego kao politiku same estetike. Pritom se osvrnuo na tekstove o politici književnosti francuskog teoretičara Jacquesa Rancièrea. Prema Rancièreu, politika književnosti odnosi se na činjenicu da književnost također sudjeluje u sveopćoj distribuciji subjekata, jezika, mjesta i uloga. Profesor Vuković ustvrdio je da pjesništvo autora koji su se javili osamdesetih godina 20. stoljeća nije samo temeljito promijenilo sliku hrvatske lirike, nego i sliku odnosa, s jedne strane književnosti prema samoj sebi, a s druge strane prema društvenoj stvarnosti.

Da bi se bolje razumjele ključne razlike između shvaćanja književnosti u sedamdesetim i osamdesetim godinama, doc. dr. sc. Tvrtko Vuković vratio se nakratko u sedamdesete. Pjesništvo sedamdesetih izrazito je metajezično i autoreferencijalno: usmjereno je na jezični medij i na sebe sama u najširem smislu. Kako bi dočarao o kakvom je modelu lirike riječ, doc. dr. sc. Tvrtko Vuković osvrnuo se na peti sonet iz ciklusa »Ondina bez magistrala« uvršten u knjigu Milorada Stojevića »Viseći vrtovi« iz 1979. Prema riječima profesora Vukovića, ovaj sonetni kostur upućuje na neke važne probleme vezane za razumijevanje pjesništva i književnosti općenito. Riječ je o odnosu lirike i tradicije, kao i lirike i jezika, te o shvaćanju ideje autorstva i čitatelja u lirici. Tradicija pisanja soneta u ovoj je pjesmi izvrnuta ruglu: tradicionalne vrijednosti sonetopisanja odbačene su u ime uspostave nove vrijednosti. Novi je poetički sustav, zapravo, sustav metaknjiževnosti, metalirike. Lirski tekst više ne govori jezikom, nego iznosi na vidjelo jezik. Tema je pjesme raspad uvriježenih lirskih kodova, a pritom jezik lirike više ne prenosi neku važnu i uzvišenu poruku, nego je on sam predmet lirskog iskaza. Ideju lirike utjelovljenu u ovom sonetu profesor je Vuković povezao s mišlju francuskog teoretičara Rolanda Barthesa donesenom u eseju »Smrt autora«. Pisac, prema Barthesu, nema nadležnost nad književnim smislom jer je njegov jezik unaprijed uhvaćen u mrežu kodova i konvencija kojima ne može ovladati. Prema profesoru Vukoviću, Stojevićev se sonet izruguje romantičarskoj koncepciji Autora-Genija koji najdublje emocije izlaže u idealnoj formi. Naglašeno je da osporene tradicionalne vrijednosti lirika sedamdesetih u samom trenutku osporavanja iznova učvršćuje te, afirmirajući nove vrijednosti, iste potkopava. Tekst traži upućenog čitatelja, a pjesnika proroka u sedamdesetima s trona je izgurao pjesnik znalac. Unatoč dalekosežnim promjenama u načinu shvaćanja i iskorištavanja pjesničkoga jezika, odnos lirike prema koceptima autora, čitatelja i kulturne vrijednosti u sedamdesetima nije bitno promijenjen.

Pjesnici koji su se početkom osamdesetih godina javili na književnoj sceni (Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Krešimir Bagić, Anka Žagar, Delimir Rešicki, Goran Rem, Miloš Đurđević, Miroslav Kirin, Zorica Radaković itd.) takvo su shvaćanje lirike zamijenili zapitanošću o odnosu suvremenosti i prošlosti, visoke i popularne kulture, o ulozi autora i čitatelja u kreiranju književnih značenja te su se zanimali za to kako raznorodne i mnogobrojne jezične prakse oblikuju i ljudski subjekt i svijet u kojem se taj subjekt pojavljuje i nastanjuje. Doc. dr. sc. Tvrtko Vuković kao posljedicu je istaknuo tekstualnost u kojoj se postavlja niz pitanja: o načinima uspostave značenja i vrijednosti u kulturi, o održivosti koncepta originalnosti, o neupitnosti smisla književnog stvaranja i slično. Prema njegovim riječima, radi se o pokušaju prevladavanja jednosmjernog i radikalnog negiranja tradicionalne estetike, na čemu su ustrajali pjesnici u sedamdesetima.

Doc. dr. sc. Tvrtko Vuković autorski je subjekt formiran u lirici osamdesetih nazvao melankoličnim. Istaknuo je da je tome manje razlog naslov i tema utjecajne knjige Branka Čegeca »Melankolični ljetopis« iz 1988, a više figura melankolije koju pjesnici u osamdesetima upošljavaju kada je riječ o stilizaciji iskaznog subjekta.Vezu shvaćanja autorstva i melankolije pojasnio je na pjesmi »Svjetlost Kordiljera D. H. Lawrecea« (1988) Branka Čegeca. U književnoj poetici osamdesetih autor je zamišljen kao melankolični subjekt privržen činu gubljenja vlastite autentičnosti te je on kulturna funkcija čija se snaga i utjecaj moraju suočiti sa svojom unutarnjom slabošću.

Pjesnici u osamdesetima književnost promatraju kao diskurs koji je u stalnoj interakciji s drugim diskursivnim praksama. Lirika koja nastaje istražuje načine kojima različite naracije – od medija, preko politike, do umjetnosti – strukturiraju naše viđenje svijeta i života. Doc. dr. sc. Tvrtko Vuković istaknuo je kako se u osamdesetima pjesnički jezik pita koje to kulturne konvencije omogućuju nekom jeziku da kaže »ja sam pjesma«. Prema njegovim riječima, problem poetike postaje ideološki i institucionalni okvir koji poetiku uspostavlja. Za ilustraciju je pročitana pjesma »Glaukom, ova pjesma započinje u motelu« Delimira Rešickog. Kako je naglasio doc. dr. sc. Tvrko Vuković, uznemirujuća heterotopija ulice u Rešickijevoj lirici ukazuje na činjenicu da prostorne opreke koje se koriste za opis pojava u kulturi nipošto nisu politički neutralne.

Kraj predavanja upotpunjen je dvama pjesničkim tekstovima koji se bave institucijom književnosti – pjesmom »Periodizacija književnosti« Branka Maleša iz 1978. i »Kontekstima« Miroslava Mićanovića iz 1989. godine. Razlika među njima ilustrira poetičku razliku u shvaćanju veze književnosti, jezika, politike i povijesti. Prema riječima doc. dr. sc. Tvrtka Vukovića, lirika osamdesetih ostvarila je značajan pomak u shvaćanju najvažnijih komponenti književnoga života. Njezin je najveći doprinos u tome što nije još jednom, poput pjesnika u sedamdesetima, odbacila ideju autora, autonomiju književnoga jezika i čistoću umjetničke vrijednosti, već ih je počela promatrati kao nužne funkcije institucije književnosti čija je priroda nedvojbeno politička. Ona spaja estetski jezik s jezikom društva, ideologije i kulture tako što otkriva uključenost književnosti u ono što se dotad smatralo njezinom izvanjskošću.