Vizualna kultura osamdesetih godina u Hrvatskoj
Posljednje predavanje 39. seminara Škole održao je doc. dr. sc. Feđa Vukić. Naslov je predavanja »Vizualna kultura osamdesetih godina u Hrvatskoj«. Predavanje razlaže teorijsku osnovu za kritičko sagledavanje prakse vizualnog komuniciranja u Hrvatskoj tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
U kontekstu ideologijske ideologije, odnosno jednopartijskog sustava i u kontekstu miješanog (hibridnog) modela dogovorne ekonomije s elementima tržišnog natjecanja. Osnovna je teza predavanja zasnovana na dva uvida: da je kultura vizualne komuniakcije osamdesetih bitno uvezana uz kulturu predhodećih, sedamdesetih, godina i naknadnih, devedesetih, godina prošlog stoljeća. K tome, određena demokratizacija odnosno otopljavanje ideologijske stege otvorilo je prostor za javno omasovljenje nekih praksa vizualnosti koje su do osamdesetih bile posve alternativne vladajećem i etabliranom modelu posredovanja ideologijskih ideja u javnom prostoru.
Identificira se nekoliko razina kroz koje se može argumentirati teza: područje komunikacije ideologijske ideologije (politike), potom područje umjetničkog djelovanja u užem smislu, nadalje područje omladinskog tiska odnosno medija komunikacije, područje popularne ne-ideologijske kulture i naposljetku područje komercijalne komunikacije (oglašavanja).
Opći društveno-politički okvir u Hrvatskoj kao dijelu tadašnje socijalističke federacije bio je od početka šezdesetih podložan procesima promjena tijekom kojih se inicijalni društveni model samoupravnog socijalizma korigirao uglavnom otvaranjem prostora za različite nove društvene i kreativne prakse koje su se legitimirale u domeni kulture a dobrim dijelom i kroz vizualne strukture.
Područje komunikacije ideologijske ideologije (politike) tijekom osamdesetih označilo je zrelost i kraj društveno-političkog sustava, što se na semantičkoj ravni očituje kroz stvaranje atipičnih, inovatinih pa čak i subverzivnih vizualnih struktura. Tradicionalne ideologijske poruke se propituju, formalno istražuju i čak inoviraju, na način da označitelj često dovodi označeno u fluidno stanje, što je još sedamndesetih bilo nezamislivo za »mainstream« političke partijske komunikacije.
Područje umjetničkog djelovanja u užem smislu radikalno propituje tradicionalnu instituciju umjetnosti, a i status umjetnika, pa kroz različite pravce i pojedinačne opuse, a multidisciplinarnim pristupom koji uključuje i nove medije, ta nova umjetnička praksa osvaja nove prostore slobode javnog izražavanja. Važnu ulogu u javnom predstavljanju takve prakse imale su muzejsko-galerijske institucije.
Područje omladinskog tiska odnosno medija komunikacije s početka osamdesetih godina značajno inovira stereotipni pristup mediju za mlade članove partije, okrećući se eksperimentalnim i sa zapada preuzetim metodama stvaranja novina, uz davanje povećane uloge fotografiji i posebno odnosu fotografije i teksta. Sam je medij, na taj način, postao označitelj i označeno, generirajući posve nove tipove značenja koji su, iznenađujuće, počeli utjecati i na komunikacijsku strukturu »mainstream« novina.
Područje popularne ne-ideologijske kulture u samoupravnom socijalizmu počinje se razvijati od početka šezdesetih godina, primarno u domeni popularne glazbe, a vizualnim strukturama, od ovitaka ploča do plakata za festivale, označavao se taj novi, ideologijskoj masovnoj kulturi paralelan, fenomen. Tijekom osamdesetih ta se vizualna domena razvijala sukladno općim trendovima u zapadnoeuropskoj kulturi, na trenutke nošena iznimnim komercijalnim uspjesima pojedinih izvođača.
Područje komercijalne komunikacije (oglašavanja) u Hrvatskoj počinje se ozbiljnije razvijati od sredine šezdesetih godina, nakon privredne reforme, a svi semantički elementi uključeni u medije komuniciranja tijekom osamdesetih (kao i u godinama prije, uostalom) pokazuju komuniakcijske elemente posve identične onima u liberalnom kontekstu, bilo da je riječ o društvenim vrijednostima koje se vežu uz proizvod ili pak o mehanizmima identitetskog povezivanja prikazanog potrošača i proizvoda.
Semantička analiza pojedinih primjera iz svih pet identificiranih područja upućuje na domninantno hibridan model društvenog konteksta, u kojem se elementi jedne ideologije (jednopartijski poilitički sustav, dogovorna ekonomija) miješaju s posve drukčijima, preuzetima iz liberalnog kapitalizma.
