Mi ćemo otići psihički
Mi ćemo otići psihički
Svi ćemo mi otići psihički,
nositi potkošulju od kostrijeti,
tetovirati uvećano, ispunjeno srce Isusovo na grudi,
na obraz Hajdukov grb sa zvijezdom,
a na čelo Deklaraciju o hrvatskom jeziku.
Pisat ćemo duga pisma novinskim redakcijama
o pravdi, povijesti i poštenju.
Možda ćemo se popeti na drvo i vikati:
Hoću ženu!
Želim kuću u Bosutskoj 27A!
Ili ćemo izići na trg i urlati:
Dajte nam mirovinu, već nam se bliži trideseta!
Dolje kartice! Ne damo gotovinu!
Vratite društveno vlasništvo!
Netko će usred večernjih vijesti
baciti televizor kroz prozor,
netko će pucati u praskozorje,
netko u suton,
a netko će se i sam upucati.
Prvi će porazbijati kompletan servis za 12 osoba,
drugi će desnim krošeom nokautirati susjeda ljevičara,
treći će brusilicom napasti ženu i djecu.
Četvrta će se ošišati dogola
i u ugradbenom ormaru spaliti svu odjeću,
peta teta će provaliti u ljekarnu i do dolaska policije
ispiti tisuću i jednu gorku pilulu.
Dvoje osmaša, odlikaša,
sve parkirane automobile dobro će natopiti kiselinom.
Vjeroučitelj će oko škole šetati gol
pjevajući „Svim na zemlji mir, veselje“.
Radikalniji će preorati njivu dok ne nađu zakopane zolje,
stat će usred raskršća sa zippom i plinskim bocama,
cijeli produženi vikend voziti direktora u gepeku,
oteti omiljenu tajkunovu pudlicu odbijajući ikakvu otkupninu,
pred bankomatom politi se benzinom vičući:
Eto vam sada vaša glavnica, bando bankarska!
Zaista, puknut ćemo,
prozviždati,
eksplodirati
u ovoj izgubljenoj zemlji kaosa,
mi nenađena generacija
koja je pri pretvorbi nečega u ništo
izgubila skoro sve
osim prava da uništava i vrišti do neba.
A nebo ne zbraja sitne štete.
Nebo može čekati.
Mi ionako nećemo dugo.
Mi ćemo otići psihički.
Prijateljice su me održale
Moje prijateljice ne rade u Vladi,
i ne vode uspješne firme.
Njih ne ganjaju head-hunteri
jer nisu projekt-menadžerice
niti voditeljice human resources
u nekoj velikoj tvrtki.
One nisu ni docentice na fakultetu,
ne dovršavaju i ne brane doktorat.
Ne služe se sa dva strana jezika
(ne govore čak ni jedan).
Te vrijedne žene nemaju kućne pomoćnice,
ne troše pola plaće na kozmetiku
niti kupuju brendiranu odjeću.
One peglaju robu, a ne zlatne kartice
i nemaju mali auto za po gradu
niti čupavog psića zvanog pizdolizac.
Moje prijateljice svijetu se smiješe
iz samoposluge,
fast fooda,
frizerskog salona,
knjižare...
Ljudi ih vide kao
blagajnice,
konobarice,
videotekarke,
trafikantice,
zajebantice...
Ali, pomoći će kao medicinske sestre,
voljet će kao ljubavnice,
pokretat će poput strasti,
vezat će kao zavičaj.
One imaju oči otvorene kao vidikovac,
osmijeh kao sunčana nedjelja,
uho kao dragi drug i
srce kao dobar kardiolog.
Te mile žene
zapravo mi i nisu prijateljice,
one su moje drage znanice,
i kada ih ponekad sretnem,
kao da u klaonici naletim na čistog vegetarijanca,
ili na derneku na pjesnikinju Wislawu Szymborsku,
kao da se pokisnut i siv ogrijem izravno na dugi.
Splita mi je puna kita
Volio sam te, Splite,
onako kako dijete voli ludog, pijanog ćaću.
Volio sam tvoju smiješnu žalost,
zapuštenu ljepotu i grezu dobrotu.
Dugo sam bio sretna čestica
tvoje nepresušne solarne energije.
Kao srdela tekao sam u jatu tvojim ulicama
bio dah tvoga podrugljiva cereka,
vlakno tvojih mornarskih i težačkih mišića,
list kupusa na tvome šarenom Pazaru,
travka tvoga bučnog stadiona,
ton u tvome vječnom šlageru
čestica pudera na licima tvojih glasovitih ljepotica.
Puno sam te volio, Splite,
pa i više nego je trebalo.
Volio sam te kao člana familije
htio biti jedno od tvoje zakonite djece,
a da je trebalo, ostao bih i mulac.
Davao sam ti najbolje od sebe,
za tebe zaboravljao tko sam i što hoću.
Želio sam se kao glatka ploča ugraditi pod tvoje noge,
tamo negdje kod ‘Bonačića’.
Zbog tebe sam se žurno vraćao iz svijeta,
štrebao sam da tebi koristim,
više držao do Rive nego do svoga tinela.
Sve bih napravio da ti bude bolje,
da zablistaš kao siromašni genij na kvizu znanja,
kao anonimna trgovkinja na izboru ljepote.
A danas, nakon pola vijeka, kažem:
Splita mi je puna kita.
Dosta mi je, Splite, tvoga vina i tvoga heroina,
neizdrživa mi je muka od fjake i Hajduka.
Povraća mi se od tvojih blesa zagledanih u nebesa
grozim se tvojih glupana i njihovih maligana.
Neću, Splite, biti jamac za tvoje vječne kredite,
ne želim te žaliti dok prodaješ obiteljsko srebro,
neću ti dati milostinju kad prosiš pored Pjace,
trisnit ću te dok kljucajući čekaš svoga dilera,
puknit ću te nogom dok pijan ležiš u Getu.
Dosta mi je tvoga kurvanja po Đardinu,
tvoga sranja i pišanja po kantunima,
puna mi je kita tvoje žalosne prepotencije!
Dosta mi je tvoga prsta u more, prsta u uvo i prsta u pupak.
Stavi si prst u guzicu, ti glupi stari grade!
Odtugovao sam tebe i sebe
i svu tvoju drugu musavu, zapuštenu djecu
koja svakodnevno naviru iz tvoga neugaslog rodilišta.
Jesi li im uredio škole i igrališta
i osigurao kakva radna mjesta?
I mandril je bolji roditelj od tebe, zviri jedna!
Što si napravio za ikoga od nas
koji smo te voljeli kao najrođenijega,
što smo ti prali zube i noge,
mijenjali ti košulje i vrčine
i uređivali pristojniji dom?
Ništa nisi napravio, kurbin sine, baš te bilo briga.
Ti si dječački naivno svoje srce davao
falšim, praznim ljepoticama koje su te zamantale,
redikulima što su te nasmijavali,
pijancima koji su te opajali.
Svoju si uzicu krotko predavao bezdušnim mafijašima,
birokratima koji su te ispokradali,
laskavcima koji su te obrlatili,
fetivima bez sjećanja i časti,
licemjerima koji su te blagoslivljali,
spasiteljima koji su te upropastili.
Lapane, pametnija ti je guzica od glave!
Kako si tako glup preživio sva ta stoljeća?
Na mene više ne računaj.
Snađi se sam,
ti ludi, stari tondinu.
Umorio sam se, Splite,
iscrpio kao muha što se naudarala o prozor.
Odustajem,
drugu polovicu života dat ću sebi.
Tebe prepuštam drugima.
A volio sam te, znaš i sam.
Lako ćeš ti preživjeti ovo odustajanje,
kao i tisuće sličnih svih ovih stoljeća,
kao što ćeš preživjeti i ove naoko izuzetne lopove i barbare.
Jer ti si svjetski rekorder u trpljenju udaraca,
grogirani boksač koji ne pada,
pijanac djetinje jetre,
narkoman s gipkim žilama,
kurva koja se ne troši.
Nema te dubine od koje ti ne možeš ići niže,
možeš disati na škrge, a možeš i ne disati,
hraniš se suncem, a možeš i bez njega.
poput lišaja u kakvoj neosunčanoj ulici.
No kad se sve skonča, ti se opet dižeš,
star, izubijan, načet,
dišeš,
s ljepotom koju ne mogu sakriti
neprospavane noći i ulični ožiljci,
hrapav glas i nedostajući zubi.
Ostajem ovdje, Splite,
ali na mene više ne računaj.
Ako si ti neiscrpiv, ja nisam.
I s olakšanjem odustajanja,
bez dišpeta kažem
u to vječno nasmijano,
propalo, a ipak lijepo,
nedokazivo lice:
Splita mi je puna kita.
Umrijet ću na pješačkom prijelazu
Umrijet ću na pješačkom prijelazu
sa zelenim svjetlom na semaforu,
na zvučnoj podlozi signala za slabovidne.
Umrijet ću pod automobilom osuđivana farabuta bez dozvole
s plastičnom krunicom na retrovizoru
i novokomponiranim pjesmama u plejeru.
Kapitulirat ću pod kotačima torcidaša iz predgrađa
koji u svojoj neregistriranoj karampani
vozi sto tona bijesa i sto grama aktivnog mozga.
Završit ću pod limuzinom dilera s periferije
što u bijeloj trenirci
uz jake zvuke dancea
izvodi svoje pitbullove na zrak.
Skončat ću pod stojadinom
otpuštena škveranina
sa dvadeset dvije kune u džepu,
dva promila alkohola u krvi
i dvoje nezaposlene djece u stanu.
Past ću na putu mlade trendseterice
sa zlatnim prahom u kosi i bijelim u nosu,
dok juri od frizerke ka kozmetičarki
u autu kupljenom na leasing.
Umrijet ću s plaćenim režijama u novčaniku,
s kruhom u ruci i novinama pod miškom,
bombonima za kćer u džepu
i popisom za kupnju u drugom.
Svršit ću, nadam se, u čistom rublju i čarapama,
u kvartovskoj odjeći,
pred očima rijetkih očevidaca i kvartovskih besposličara.
Zglajzat ću prelazeći cestu na
raskršću Balkana i Mediterana,
gdje je asfalt gladak kao izlizan đon,
a gume i vozačke glave ćelave,
gdje se ponosni ljudi ne drže propisa
kao štreber semafora.
Nestat ću u zemlji
gdje se zna da se mrtvi ne mogu vratiti
pa treba pomoći prijestupniku,
jer, bože moj, tko vozi, taj i griješi.
Umrijet ću, a da ni u četrdesetoj nisam shvatio
kako se baš nikada ne smiješ opustiti,
jer na ulici te ne štiti ni policija ni semafor,
a na jednog normalnog čovjeka dolazi kolona budala.
Jest da cigle padaju iz vedra neba,
a gromovi pogađaju ravno u trepavicu,
da se Lijepa naša trese,
a poplave izlijevaju u susjedstvu.
Tu se uglavnom ne može ništa,
ali na pješačkom prijelazu treba otvoriti četvore oči,
triput se pomoliti i pet puta pogledati.
Na semafor treba ići kao seljak u Sveučilišnu biblioteku,
kao najjadnija čistačica pred najbahatije direktore,
pa ćeš, dragi hrvatski pješače,
živjeti dugo i dobro će ti biti na zebri.
Pjesma Ivici Oliću
Prodavali su te kao ljetinu
kao trijumfalnog junca za bikijadu,
zbog tebe su ljude vozili u gepeku
i to oni kakvi u tvome Davoru,
nekada Svinjaru,
ne bi smjeli živjeti ni u svinjcu.
Ali ti si, dragi Ivice, pretrčao sve, osim Rajne,
jer ponekad pogriješi i precizni Nijemac.
Tek okrznut, vratio si se doma
i baš kao Forrest Gump,
i dalje si trčao, slavonski lolo,
i ne pogledavši film „Trči, Lola, trči“.
Uspio si u Münchenu,
gdje su Hrvati uglavnom sakupljači lopti ili oklada.
Uspio si jer si cjelodnevni kosac na stadionskoj njivi,
jer si trkački Tesla među nogometnim inženjerima.
Ali za razliku od Nikole, ti, dragi Ivice, imaš i obitelj,
iza sebe roditelje, a ispred sebe djecu.
Imaš ženu koja te je, čitam,
za rođendan iznenadila
dovevši ti osobno Halida Bešlića.
Čini se, dobra je to žena,
malo je takvih među starletama
koje čekaju poslije treninga.
Što ti ja to uopće govorim,
ti si je i pronašao?
Nisi ti, Ivice, bio za kocku, koke i koku,
ti se družiš sa starom davorskom ekipom.
I dalje pošteno natapaš dres znojem,
ostavljajući srce na travnjaku,
kao Bruce Springsteen, zvani The Boss,
i trčiš, dragi slavonski lolo, trčiš,
daleko od ove statične zemlje,
bez partnera za trku.
Ne gledaš ti u tribine i počasnu ložu,
pa ni u okvir neba iznad stadiona.
Ti si cijeli u samome sebi
i u svojoj neusporedivoj trci.
A onaj tko trči jednom nogom leti
dok je drugom čvrsto na zemlji.
Moj mali pas,
kujica Maza,
luda je za loptom, Ivice,
i za trčanjem u fazi napada i obrane.
Ima savršenu motoriku,
mijenja pravac,
uživa u svakom metru,
svakoj lopti,
daje se sto posto.
Podsjeća me na tebe, Ivice
iako ona ponekad i sustane
i traži puno više vanjske stimulacije.
Nadam se da te ta usporedba neće naljutiti
jer čovjek si zemlje i prirode
i znaš razlikovati oštriji ulet
od mesarske igre đonom.
Prepoznat ćeš ti da sam ja daleko
od tvoje upornosti u tijelu i glavi.
Natapam i ja majicu znojem
želeći pošteno odigrati svakodnevnu utakmicu,
ali gdje sam ja od tebe?
Mene bi jedna ozljeda zauvijek udaljila s terena.
Zato ću ja navijati,
a ti, trči, lolo, trči,
grabi, Forreste, grabi,
piči, Ivice, piči!
Jer lakše je tebi,
ti imaš gipko tijelo,
veliko srce,
snažnu volju,
dobre prijatelje
i obiteljsku potporu.
Ti, dragi Ivice,
imaš jasniji cilj i čvršću vjeru,
i puno bolje vidiš smisao
cijele ove trke.
Kratka tužbalica tehnološki otpisana opanka
Ah, bljak,
star sam ko opanak.
Nemam vikend-boravak
ni para naramak,
radim za goli opstanak.
Koristan sam kao otpadak
i suvišan mi je popravak.
Ne pomaže mi pripravak,
ne koristi mi ni oporavak.
Vrijeme je za rastanak
tražim skrovit proplanak,
pišem, evo, oporučni sastavak,
ne vjerujući u rajski nastavak
i ne čekajući s Petrom sastanak.
Mirno čekam smrtni otpravak,
časno - kao iznošeni stari opanak.
Zašto si mi pokazala svoj žuti auto
Draga, nije mi krivo što si pustila da ti se približim,
a potom me drastično udaljila.
Nema veze što se ne javljaš na mobitel,
i što se sada praviš da me ne poznaješ.
Nije mi krivo ni što smo izlazili,
a par puta i skupa spavali.
Ne čudi me ni rez
koji si povukla
kao da si specijalizirala kirurgiju,
a ne anglistiku i rusistiku.
Događa se to u životu.
Jedino ti ne mogu oprostiti
što si mi ponosno pokazala taj svoj mali žuti auto
iako sam te, zar ne, vozio gdje god ti je trebalo.
Vidio sam ja boljih i ljepših auta,
premda je tvoj stvarno lijep, mirisan i dotjeran,
uočljiv kakva si i sama.
Do sada nisam bio svjestan koliko
tih malih auta zuji po gradu
i koliko je žuta za vožnju opasna boja,
koliko vozačima odvlači pažnju sa kolnika.
Ali, neka se time bavi prometna policija.
Meni pogled sada leti za svakim žutim autom
i jureća sam opasnost na cesti prvoga reda.
Ne zanima me crveno svjetlo na semaforu,
ne percipiram čak ni ono žuto.
Ne marim za bijele limuzine i modre kabriolete,
za djevojke u šarenim haljinama na skuterima,
ni za manekenke na semaforskim pistama.
Gledam samo male žute aute
ne bih li te vidio kako koketno gledaš u retrovizor kao u pudrijeru
ili mijenjaš brzine nepredvidivo kao izraze lica,
kako moćno bočno parkiraš.
Vozim i zamišljam da prelazim cestu ispred tebe
i mislim hoćeš li se zaustaviti
ili ćeš me baciti na haubu
kao što si me sada bacila na asfalt pod svojim nogama.
Sanjam ponekad kako me hitro pretječeš,
praveći se da me ne vidiš,
a onda uz škripu kočnica prepriječiš mi put
pa se zagrljeni vozimo van grada
i cijeli dan sami na pješčanoj plaži,
uz pivo i isključene mobitele,
trčimo i pričamo do iznemoglosti.
Budim se često u krivinama
ili na pješačkim prijelazima
kao mora isprepadanih pješaka,
čudeći se kako još nikoga nisam pokopao.
Vozim kao mjesečar, žut i ljut,
i zahvaljujem samo hrvatskoj policiji
što još imam dozvolu da te tražim po cestama.
Nije mi, kažem, krivo što si me naprasno ostavila,
zamjeram ti samo na tom nesretnom autu.
Ako si se htjela nečim pohvaliti,
mogla si to učiniti i na neki drugi način. Na primjer,
pokazati mi šesteroznamenkastu deviznu štednju,
fotografije vlastite vikendice uz more,
ormar pun odjeće s potpisom
ili nešto slično što bih zaboravio već sutradan.
Ali ne, ti si me baš htjela provozati svojim autom.
Život mi je sada, draga moja, žut kao Jajce ili Jang-ce,
beskonačna žuta rijeka bez povratka,
nepregledno crno asfaltno polje
puno lelujavih žutih suncokreta,
kroz koje jurim kao Vincent Van Gogh,
srećom još s oba uha na glavi.
Iako mi je jasno da si me ostavila
kao bolid sporog uljevača goriva,
što razumijem, jer pista pripada ambicioznima,
treba je proći bučno, pobjednički i bez osvrtanja,
i iako možeš reći da sam glup i da presporo shvaćam,
ali ja zaista još ne mogu razumjeti zašto si mi, dovraga,
uopće pokazivala taj svoj mali žuti auto
pa onda nestala sa cesta ovoga grada
kao da si propala u crnu rupu
beskonačne samodostatnosti
zadržavši lukavo, u svome stilu,
doživotno garažno mjesto u mome srcu.
