Feministički performans u Hrvatskoj i Jugoslaviji
O izvedbama roda iz teatrološke perspektive četvrti dan Zagrebačke slavističke škole izlagala je Suzana Marjanić. Poznata znanstvena savjetnica radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a proučava mitske teme u usmenoj književnosti, kulturnu animalistiku i antropologiju izvedbe. Članke o navedenim temama objavljuje u znanstvenim (Narodna umjetnost, Studia mythologica Slavica, Studia ethnologica Croatica, Kodovi slovenskih kultura) i stručnim časopisima (Treća: časopis Centra za ženske studije, Kazalište, Frakcija, Književna republika: časopis za književnost) te dvotjedniku Zarez. Svoje široko područje interesa i rada iskazala je u knjigama Glasovi "Davnih dana": transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914–1921/22, Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas te kao suradnica na zbornicima radova Kulturni bestijarij, Književna životinja. Kulturni bestijarij 2, Mitski zbornik, Folkloristička čitanka i Krležin EU/ropski furiosum. Održala je i niz kolegija na poslijediplomskim i diplomskim studijima poput Povijest hrvatskog performansa, Umjetnost performansa – akcija – body art – hepening, Teorije mita i rituala: sveto, profano i slobodarsko, Miroslav Krleža, Kulturna animalistika, Krležin feminizam i negativna antropologija…
Vrsna poznavateljica izvedbene umjetnosti u svojem predavanju ponudila je kratku kronologiju feminističkoga performansa u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. No kako bi i lokalni kontekst bio razumljiviji, Suzana Marjanić na tragu Leslie Hill naglašava da je izvorište performansa sufražetski protest ili art demonstration koji je Emmeline Pankhurst od 1903. godine predvodila pod geslom „Djela, ne riječi!“. Hrvatsku inačicu takvih demonstracija prepoznaje u prvim zagrebačkim protestima koje je 1903. organizirala Marija Jurić Zagorka. Zagorka je svojim radom i fotografijama na kojima puši potkopavala konstruirane stereotipe o položaju žene u svoje doba, a od 1968. godine to je činila i prva jugoslavenska umjetnica performansa Katalin Ladik. Njezini vokoperformansi objedinjuju šamansko, arhaično, fonetsko i feminističko. Umjetnička joj djelatnost međutim nije izbjegla sukob s vlastima o čemu govori u intervjuu Ja sam javna žena čime subvertira ženama nametnuto isključivanje iz Javnoga i smještanje u Privatno. U svojim performansima upravo povezuje te dvije sfere djelovanja, nadasve u Vabljenju iz 1970. U nekim svojim vokoperformansima umjetnica preoznačava sheme za krojenje iz časopisa Burda, projicira ih na zid i čita kao partiture. S obzirom na cjelokupan svoj umjetnički angažman umjetnica je prva s ovih prostora zaslužila prestižnu nagradu za mir LennonOno. Svakako treba spomenuti da je i Yoko Ono utjecala na razvoj feminističkoga performansa u Hrvatskoj svojim izvedbom performansa Cut piece iz 1964. U njemu razotkriva konstruirani identitet tradicionalne japanske žene te u interakciji s publikom razgolićuje svoje tijelo, reprezentaciju takvoga identiteta. Oliver Frljić i Anica Tomić postavljaju invertiranu reizvedbu čime potvrđuju konstantnu kulturnu potrebu za subverzivnom (re)akcijom.
U drugome dijelu izlaganja predavačica se osvrnula na trokut hrvatskoga feminističkog performansa – Vlastu Delimar, Sanju Iveković i Kseniju Kordić. Rad triju umjetnica interpretirala je oslanjajući se na tezu Toril Moi kojom postavlja trijadu izvedbe ženskoga roda: žensko – feminističko – feminino. Uspostavljanje vlastitoga identiteta ponajprije tjelesnošću predavačica prepoznaje kod Vlaste Delimar koja izjavljuje „Moj je izbor bio moje tijelo i ja sama.“, što Suzana Marjanić drži ženskom izvedbom. S druge pak strane feminističkim smatra radove Sanje Iveković poput medijskoga rada Gen XX u kojemu je društveni angažman odskočna daska za proboj žene kao takve u Javno i ironizaciju postojeće ženske društvene uloge. S malim odmakom od smjernica Toril Moi, predavačica svrstava Samozapaljenje Ksenije Kordić u anti-femininino. Konačno Suzana Marjanić složila se s Dunjom Rihtman-Auguštin zaključivši kako je uz sve napore područje ženskoga djelovanja u ustrajnom patrijarhatu i dalje u okvirima „Kinder, Küche, Kirche“. To za hrvatski feministički performans, nasreću i nažalost, znači nastavak, a u tom nastavku kao ključne persone predavačica je, ovom prigodom, izdvojila Ivanu Popović (Urbane dojilje, 2005), Milijanu Babić (Sedam dana za ženu, 2016), vokoperformanse Nede Šimić Božinović i Xene L. Županić te Tajči Čekadu (EkoEko ljudsko mlijeko, 2017).
