Gramatički rod od indoeuropskoga do hrvatskoga
Jezikoslovni ciklus predavanja otvorio je akademik Ranko Matasović predavanjem Gramatički rod od indoeuropskoga do hrvatskoga našalivši se kako će pet tisuća godina jezične povijesti pokušati svesti na skromnih četrdeset i pet minuta predavanja.
Dr. sc. Ranko Matasović redoviti je profesor pri Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1995. obranivši tezu o rekonstrukciji teksta u indoeuropeistici. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Beču (1993) i Oxfordu (1995). Bio je stipendist Fulbrightove zaklade za poslijedoktorski studij na Sveučilištu države Wisconsin u Madisonu u SAD-u za 1997/1998, a koristio se i stipendijom Zaklade Alexander von Humboldt za 2002/2003. na Sveučilištu u Bonnu. Član je lingvističkoga društva The Philological Society (London) i međunarodnoga udruženja indoeuropeista Indogermanische Gesellschaft (Wiesbaden). Predsjednik je Odbora za etimologiju Hrvatske akademije i član Odbora za baltoslavistiku Međunarodnoga slavističkog kongresa. Od 2004. do 2009. sudjelovao je u projektu izrade indoeuropskoga etimološkog rječnika Sveučilišta u Leidenu.
Objavio je jedanaest knjiga, među kojima se ističu Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika (Zagreb, 1997, 2. prošireno izdanje 2010), Uvod u poredbenu lingvistiku (Zagreb, 2001), Jezična raznolikost svijeta (Zagreb, 2005, 2. prošireno izdanje 2011), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (Zagreb, 2008), Gender in Indo-European (Heidelberg, 2004) i dr. Istaknuo se kao urednik lingvističkih edicija i kao prevoditelj s različitih jezika. Dobitnik je Nagrade Hrvatske akademije za trajan doprinos znanosti na području filologije, 2006. izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 2012. izabran je za redovitoga člana HAZU-a.
Profesor Matasović predavanje je započeo smještanjem hrvatskoga jezika, kao slavenskoga jezika, u indoeuropsku jezičnu porodicu u kojoj velika većina jezika ima kategoriju roda. Rod se terminološki prvi put javlja u gramatici grčkoga jezika (Gramatičko umijeće) Dionizija Tračanina koji piše o postojanju muškoga, ženskoga i srednjega roda. Raspoznavanje roda u osnovi je bilo dvojako, točnije, filozofi su raspoznavali rod na osnovi značenja, a gramatičari na osnovi članova. Predavač kao krovnu definiciju roda iznosi onu Corbettovu: „rod je sustav imenske klasifikacije koji se očituje u sročnosti“. Nakon toga pregledno iznosi tipološke parametre za razlikovanje različitih rodnih sustava u pojedinim jezicima (broj rodova; načelo pripisivanja roda – semantičko i formalno-semantičko; doseg sročnosti) te naglašava kako većina indoeuropskih jezika ima sustav s trima rodovima, a u nekima je taj sustav reduciran na dva ili je kategorija roda u potpunosti iščezla, npr. u perzijskom ili pak armenskom.
Profesor Matasović ističe kako je sustav s tri roda u indoeuropskome sekundaran te da izvorno valja rekonstruirati samo dva roda („opći“ i „srednji“), a to uspoređuje sa sustavom očuvanim u anatolijskoj grani indoeuropskih jezika (npr. u hetitskome). Postavlja pitanje nastanka ženskoga roda navodeći kako je pokretač analoškoga širenja novoga obrasca sročnosti zacijelo bila imenica „žena“ koja je slučajno završavala istim suglasnikom kao zbirne/apstraktne imenice. U indoeuropskim jezicima prisutni su tragovi dvorodnoga sustava poput nepostojanja ženskoga roda upitne zamjenice ili pak činjenica da se kao zadani rod u starim indoeuropskim jezicima koristio muški („Tko je drugi ovdje bio s tobom?“). Predavač u svom izlaganju odlazi i korak dalje iznoseći tezu kako postoje naznake da najraniji indoeuropski jezik nije uopće imao kategoriju roda. Svoju tezu potkrepljuje činjenicom kako u jezicima koji nemaju rod sročnost u rodu proizlazi iz sročnosti u padežu.
Predavanje je zaključio osvrnuvši se na kategoriju roda u slavenskim jezicima u kojima je sustav s tri roda dobro očuvan (osim u nekim južnoslavenskim dijalektima). Primjer za to je i hrvatski jezik koji čuva praslavenski sustav roda, no smanjen je broj deklinacijskih klasa što je povezano s pojedinim rodovima, dok se unutar muškoga roda razvila osobita opreka živoga i neživoga “pod-roda”.
