Ljetnikovac Petra Sorkočevića: priča o ljepoti
Nakon prvoga ovogodišnjeg jezikoslovnog izlaganja, polaznici su se u okviru popodnevnog programa uputili prema ljetnikovcu Petra Sorkočevića, jednom od najljepših i najcjenjenijih ljetnikovaca koji se nalazi u Luci Gruž. Dovršen 1521, u povijesti je bio višestruko značajan kao povijesni, politički te arhitektonski arhiv, a danas je u njemu smješten Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. Studente je stoga dočekao Lovro Kunčević, povjesničar koji se bavi dubrovačkom povijesti i mitovima o njoj.
Vlasnik ljetnikovca, Petar Junije Sorkočević, živio je od 1473. do 1535. i bio je članom važne dubrovačke vlastelinske obitelji. Uz Sponzu i ljetnikovac Miha Bunića u Batahovini ljetnikovac Sorkočevića pripada najvažnijim spomenicima raskošne ljepote Dubrovnika prije 1667. Kompleks ljetnikovca sastoji se od jednokatne stambene zgrade s tipičnim dubrovačkim tlocrtom (središnji salon okružuju četiri sobe s oslonjenom terasom), a tu su i vrtovi te kapelica. Na više mjesta uklesan je grb obitelji Sorkočević, a na sve su nadvratne kamene ploče uklesani inicijali Petra Sorkočevića. Boravak u ljetnikovcu bio je namijenjen odmoru i razonodi, ali su se u različitim njegovim dijelovima kroz povijest održavali književni razgovori, kazališne predstave, balovi. Saževši političku povijest Dubrovačke Republike te obrazlažući kompleksan lanac okolnosti u najužoj vezi s pravnim položajem, političkim ustrojem te umjetničkim stilom predavač je polaznike proveo trijemom, perivojima, lođama te terasom na kojoj je, zaključno, ocrtao i rasprostiranje okolnih ljetnikovaca po današnjem Lapadu.
Polaznici su najprije razgledali renesansno prizemlje ljetnikovca, zatim njegov orsan te su se upoznali s osnovnim obilježjima gotičko-renesansnog prostora. U saloči, salonu, vidjeli su kićeni (neautentični) kameni namještaj, umivaonike te portrete vlastele među kojom se posebno ističe sin dubrovačkoga pjesnika Ivana Bunića Vučića, Nikolica Bunić, jedan od delegata, opjevanih u Dubrovniku ponovljenom Jakete Palmotića Dionorića, koji su se uputili u Carigrad nakon razornog potresa 1667. Nijedan renesansni ljetnikovac nije moguće zamisliti bez kapelice pa se i u ovomu ističe kapelica Sv. Križa za koju je izlagač vezao brojna svjedočanstva o skrivanju ili primanju dubrovačkih žena. Zidovi lođe ukrašeni su manirističkim freskama s alegorijskom tematikom (Rimske žene otkupljuju slobodu od Gala, Hortenzijin govor).
Na samom je kraju Kunčević održao kratko, ali bogato predavanje o političkom mentalitetu, habitusu Republike. Dotaknuo se njegove gotovo petstogodišnje opstojnosti u kontekstu europske povijesti te pokazao logiku političkog rada njegovih institucija. Rekonstrukcijom nepisanih pravila, običaja i vrijednosti koje su obilježile njihovu unutarnju i vanjsku politiku te nizom kontrolnih mehanizama ugrađenih u politički aparat Dubrovnika, polaznici su stekli uvid u zamršenu vezu ideologije, ekonomije te pravnih normativa koji su osovili dubrovačku samostalnost. Pritom je istaknuo tri presudna čimbenika: plemićki kolektivizam, odnosno sumnjičavost prema pojedincu pri donošenju odluka; konzervativizam kao temeljni jamac legitimiteta političkih praksi; institucionalnost koja je uglednike i moćnike prisiljavala držati se slova zakona osiguravajući decentraliziranu fokusiranost svih sastavnica javnog života.
Studenti su se posebno oduševili bogatom knjižnicom Zavoda koji također posjeduje nekoliko važnih bibliotečnih i arhivskih zbirki (Knjižnica Iva Bizzara, Arhiv Petra Hektorovića i dr.).
