U Dubrovniku, oko Dubrovnika: trajnost književnoga središta
Slijed književnoznanstvenih predavanja otpočela je Lahorka Plejić Poje, redovita profesorica pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za tisak je zajedno s popratnim predgovorima i prigodnim rječnicima priredila religiozne spjevove Lukrecije Bogašinović, satirične poeme Antuna Gleđevića, kao i kajkavsku pjesmaricu Nikole Šafrana. Autorica je i knjige Zaman će svaki trud. Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku. Ujedno je i članicom uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.
Pri uvodu u predavanje Plejić Poje naglašava kako je Dubrovnik naročito važan za cjelokupnu hrvatsku književnost. Uz političke atribute, kao što je visok stupanj autonomije, poseban položaj Dubrovačke Republike u hrvatskoj književnosti osiguran je i visokim stupnjem poetičke zrelosti, koji je dosegla još krajem 15. stoljeća afirmiravši se ponajprije u Dubrovniku i Dalmaciji, a tek kasnije u većim i razvijenijim kulturama. Štoviše Dubrovnik je vrlo rano razvio svoj tematski i žanrovski repertoar stvorivši vlastiti unutarnji kanon uspostavom tradicije u obliku književnih "generacija", koje su se nasljedovale u kontinuitetu prepisivanja rukopisa dubrovačkih autora.
Položaj kulture i književnoga stvaralaštva Dubrovnika u okvirima hrvatske književnosti moguće je podijeliti u tri različite objedinjujuće etape: ranonovovjekovnu, devetnaestostoljetnu te (post)modernističku. U prvoj etapi važno je istaknuti odnos Dubrovnika i mletačke Dalmacije, pri kojemu pisci iz Dalmacije čitaju dubrovačke pisce, ali i obratno. Plejić Poje ističe da se velik utjecaj dubrovačke književnosti prepoznaje u Hvaranina Hanibala Lucića, a unutar granica same Republike u Prologu Tirene Marina Držića u kojemu Džora Držića i Mavra Vetranovića deklarira svojim prethodnicima te čiji pjesnički izričaj u poetičkom smislu on i nastavlja. Nadalje Dinko Ranjina u Pjesnima razlike izriče pohvalne stihove Šišku Menčetiću i Džoru Držiću, prvim dubrovačkim svjetovnim pjesnicima, no istovremeno govori kako je staro vrijeme prošlo i da je vrijeme za nešto novo. U prvoj polovici 17. stoljeća Gundulićeva Dubravka nasljeđuje Tirenu, a njegov necjeloviti ep Osman, koji je po mnogočemu nov, utjecao je na Gundulićeve nešto mlađe sugrađane. No možda je vrhunac oslanjanja na svoje prethodnike Ignjat Đurđević, čiji je cjelokupni opus pri samome vrhu dubrovačke književnosti – na tematskoj, ali i stilskoj razini – što se prema Plejić Poje podrobno vidi u njegovu Saltijeru slovinskomu, koji nudi katalog višestoljetne dubrovačke versifikacije.
U drugoj etapi, odnosno 19. stoljeću u kojemu se oblikuje moderna hrvatska nacija, kajkavac Antun Mihanović u jednome antikvarijatu u Veneciji pronalazi rukopis Gundulićeva Osmana. Petnaestak godina kasnije Mihanović ispisuje Horvatsku domovinu, koja će kasnije postati hrvatskom himnom, a u čiju je srž upisan Gundulićev pjesnički idiom iz Osmana. S obzirom na to da se hrvatska nacija u to doba ne može politički emancipirati, ona svoju borbu za emancipaciju provodi, kako naglašava Plejić Poje, na jezičnome planu književnošću koja baštini hrvatski jezik. Stoga Matica ilirska 1844, pod vodstvom Antuna i Ivana Mažuranića te Vjekoslava Babukića, izdaje novo tiskano izdanje Osmana koje je dopunjeno stihovima Ivana Mažuranića, preporoditelja koji će kasnije napisati Smrt Smail-age Čengića. Devetnaestostoljetna fascinacija Dubrovnikom kulminira 1895. svečanim zastorom Hrvatskoga narodnoga kazališta, naručenim za njegovo otvaranje – Hrvatski narodni preporod Vlaha Bukovca na čijemu platnu počasno mjesto zauzima Ivan Gundulić pred kojega dolazi povorka preporoditelja.
U trećoj pak etapi, koja obuhvaća 20. i 21. stoljeće, dubrovačka se književnost intenzivno proučava. Međutim ta proučavanja u početku nisu ostvarena u kontekstu književnoga stvaralaštva, već se zadržavaju na interpretaciji i usustavljivanju. Jedan od važnijih književnika koji u svojemu stvaralaštvu ulazi u dijalog sa starom dubrovačkom kulturom jest Miroslav Krleža. U Baladama Petrice Kerempuha iskazuje se izrazito negativan stav prema Dubrovačkoj Republici kao trulome prostor umaskiranu u perike koji je potrebno raskrinkati. Koje desetljeće nakon dubrovačka književnost postaje polazištem za brojne dijaloge, poput onih Ivana Slamniga i Antuna Šoljana koji su bili svjesni važnosti književne tradicije pristupajući starijoj književnosti na moderniji način.
Posljednji dio predavanja posvećen je četirima suvremenim romanima. Koraljna vrata Pavla Pavličića u središtu imaju filolologa Krstu Brodnjaka koji pronalazi dotada nepoznati prijepis Gundulićeva Osmana. Roman uspostavlja sličnosti s romanom Ime ruže Umberta Eca, koji tematizira pronalazak izgubljena Aristotelova spisa. Međutim dok u Eca pronalazak izaziva smrt, u Pavličića dovodi do epidemije zdravlja. Skroviti vrt Luka Paljetka mistifikacija je "pronalaska" dnevnika Cvijete Zuzorić, stvarne žene mitskih razmjera. Paljetak kao dobar poznavatelj humanističke i renesansne kulture te antičkih uzora pri simulaciji dnevnika citira stihove njezinih suvremenika, ali i stihove autora odmaknutih od Cvijete Zuzorić, rekonstruirajući renesansnu kulturu. Druga dva romana, kao što navodi Plejić Poje, izabrani su jer su u vrijeme svojega objavljivanja izazvali veliku medijsku pozornost. Radnja romana Glava lava Ivana Salečića ispripovijedana je na dvama planovima: prvi plan obuhvaća pripovjedačevu sadašnjost, a drugi vrijeme Ivana Gundulića i njegova sina Šiška. Roman Delfin Milane Vuković Runjić nastao je na temelju svjedočanstva u pjesmi Ilije Crijevića o izgubljenom djelu Delfin Ivana Gučetića. Usporedivši sva četiri djela, Plejić Poje nakraju zaključuje da dva potonja romana ipak idu od devetnaestostoljetne sakralizacije prema banalnosti.
Martin Stanković
(IG)
