Gdje je danas središte hrvatske kulture u kazalištu?
Odnosom hrvatske kulture i kazališta bavila se Sanja Nikčević, redovita profesorica u miru. Članicom je Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Objavila je više od stotinu znanstvenih i stručnih članaka u svjetskim časopisima i sudjelovala na različitim međunarodnim skupovima. Urednica je pet antologija te je autorica sedam knjiga. Za knjigu Kazališna kritika ili neizbježni suputnik iz 2011. dobiva Nagradu Matice hrvatske Antun Gustav Matoš.
Proučavanjem dramskoga stvaralaštva kroz povijest Nikčević zaključuje da je dramska ostvarenja u hrvatskoj književnosti moguće grupirati prema deseteljećima u kojima i nastaju: drama 60-ih i 70-ih bavi se politikom i vlašću (Ivo Brešan), drama 80-ih bavi se emocijama i analiziranjem čovjeka iznutra (Miro Gavran), dok drama 90-ih slijedi europske trendove praznine i mraka (Ivan Vidić).
Središte književnosti – ono što se uči u školama i igra u velikim nacionalnim kazalištima – jest književni kanon (umjetnički kanon, glavna struja) dramske književnosti. Riječ kanon grčkoga je porijekla koja znači 'mjera' i postoji u svim aspektima našega života. Kanon je popis najvrjednijih ostvaraja, kako u književnosti tako i u svakoj djelatnosti. Neki stručnjaci za njega tvrde, kako navodi Nikčević, da je neupitan, da ima svoj prirodan razvoj te da je izvan vanjskih utjecaja. Vrh književnoga kanona u hrvatskoj književnosti, neovisno ima li tkogod pozitivno ili negativno mišljenje o tome, jest Miroslav Krleža – bez obzira na društvene okolnosti.
Govoreći o prikazivanju predstava u velikim nacionalnim kazalištima, Nikčević pokazuje nezadovoljstvo repertoarom Hrvatskoga narodnoga kazališta – koje postavlja predstave s pozamašnom količinom crnila i tame. Iz toga nezadovoljstva proizašlo je pitanje kako je do toga došlo. Isprva je smatrala da je problem u pomodarstvu, poput nove europske drame, ali zaključuje da su mode u hijerarhijskome lancu ispod kanona. Potom je pomislila da je problem u političkoj sferi. Međutim Nikčević konstatira da je problem u kanonu i svjetonazoru.
Prema Nikčević umjetnost uvijek odražava svjetonazor, politiku i vrijednosti koje proizlaze iz glavne struje – od antike do danas. Nadalje konstatira da se aspekti pojedinih kultura unutar širega pojma sveopće europske kulture moguće podijeliti na: ono zajedničko – znanja, ideje, umjetničke epohe (kanon), svjetonazor (hijerarhija vrijednosti) – te ono različito – politika, ekonomija i jezik. Nikčević tvrdi da različiti kodovi vladaju u različitim državama te da je vrh kanona paradigma – uzor pisanja i vrijednosti koje bi drugi pisci trebali slijediti.
U 19. stoljeću cijela Europa prelazi na sustav nacionalnih država čiji cjelokupni kanon sačinjava 80% europskoga kanona koji je zajednički svim zasebnim dijelovima, dok preostalih 20% pripada nacionalnomu kanonu. Razlaže da je od antičkoga kazališta preko srednjega vijeka pa sve do danas moguće rekonstruirati suutjecaj u razvitku dramske književnosti. Sukladno tomu ustvrđuje da su se u povijesti dogodila dva velika reza u svjetonazoru: prvi se dogodio završetkom antike kada je zavladao kršćanski svjetonazor (srednji vijek, elizabetansko kazalište, barok, građanska drama), koji je trajao do završetka Drugoga svjetskoga rata kada je zavladao sekularistički (realizam, modernizam, ekspresionizam). Kazalište je stoga, kako navodi Nikčević, dvaput krenulo iz svetoga: prvotno u antici (politeistička vjerovanja), a potom i u srednjemu vijeku (Biblija i kršćanstvo).
Nikčević u zadnjemu dijelu predavanja zaključuje da je problem suvremenoga kazališta održavanje sekularističkoga svjetonazora koji je na snagu stupio 1945, odnosno da se nedostatak kršćanskoga svjetonazora u kazališnoj djelatnosti negativno odražava na cjelokupnu umjetnost. Nakraju se osvrnula na kršćansku poruku koja nalaže da svijet ima smisao kroz božanstvo, da postoji jasna razlika između dobra i zla, da junak književnoga teksta posjeduje slobodnu volju te da je nakon sagrješenja moguće trudom zavrijediti ponovni oprost.
Martin Stanković
(IG)
