Književna večer s Lidijom Bajuk
Na Književnoj večeri 54. hrvatskoga seminara za strane slaviste Zagrebačke slavističke škole sudjelovala je Lidija Bajuk – pjesnikinja, kantautorica i znanstvenica, zaposlena na zagrebačkome Institutu za etnologiju i folkloristiku. U svojoj četrdesetogodišnoj karijeri objavila je zbirke poezije, prozne tekstove, samostalne audioalbume, glazbu za film i kazalište te dva scenarija. Dobitnica je brojnih nagrada za književnost, kao i za glazbeni rad. Članicom je Društva hrvatskih književnika, a područja njezina znanstvenoga interesa jesu hrvatska tradicijska glazba, međimurska kulturna baština i mitologija. Razgovor je moderirala Goranka Šutalo, docentica pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistika Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Na početku večeri reći će da je glazba u njezinu životu kriva za sve, a u znanosti se našla sasvim slučajno – bez nekih velikih ambicija. Od srednje škole svira gitaru, a kao djevojčica je u poznatoj varaždinskoj glazbenoj školi osam godina svirala i violinu. Međutim zbog perioda oboljenja od nespecifične pubertetske bolesti napušta glazbenu školu. Kasnije kada se zaželjela gitare, roditelji joj je isprva nisu željeli kupiti. Njezin je otac kao mladić svirao talijansku glazbu, a njegova se sakrivena gitara zahrđalih žica i iskrivljena vrata spletom okolnosti ipak našla u rukama Lidije Bajuk. Nesretnih se žica otarasila, no pri prvomu sviranju pritisak na početničkim jagodicama bio je povelik – stoga je bilo potrebno razviti kaluse upornim vježbanjem.
Događaj, koji je obilježio njezin život, bila je prometna nesreća koju je imala sa sedamnaest godina zbog koje je završila u trodnevnomu komatoznomu stanju. Nakon što se probudila isprva nije mogla čitati, a jedina stvar koju je mogla raditi jest gledati u strop bolničke sobe i slušati glazbu. U bolničkome okružju provela je tri mjeseca, i u tomu joj je vremenu njezina prijateljica donijela svoju gitaru na kojoj se okušavala u raznim melodijama i harmonijama, a medicinske su se sestre natjecale koja će moći biti na rotaciji u njezinoj sobi, pričem je postala maskota kirurškoga odjela bolnice u Čakovcu. Nedugo nakon dugo iščekivana povratka kući, za rođendan ju je čekala njezina vlastita gitara, a kad su traume počele blijedjeti, mogla je uglazbiti svoje mladenačke stihove koje je napisala uz violinu.
Pri završetku srednjoškolskoga obrazovanja, zatekla se na studiju medicine, koji ubrzo napušta zbog glazbe te je nakraju upisala dvopredmetni studij antropologije i etnologije na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoj prvi samostalni koncert održala je u Zagrebu 2. ožujka 1985. u Studentskome domu "Dr. Ante Starčević". Usto je svirala i pjevala gdjegod se ukazala prigodna prilika, poput raznih lokalnih, studentskih i umjetničkih događanja. Izvodi tradicijsku glazbu iz cijele Hrvatske, a i šire, pričem je primijetila da pjesme, koje i nisu iz sujednih krajeva, imaju zajednički nazivnik. Navodi da su sve pjesme koje pjeva zapravo ljubavne – samo je pitanje o kakvu obliku ljubavi govore. Također se osvrće na pohađanje doktorskoga studija, pothvat na koji se odlučila na nagovor bližnjih prijatelja i profesora.
Nedavno je obilježila četrdesetu godišnjicu svoje umjetničke karijere u Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu na kojemu je odlučila predstaviti svoj pedagoški rad s pedesetak sudionika na pozornici. Na njezinu zasad najnovijemu albumu Pjesnolika Vol. 1 uglazbila je poeziju poznatih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja. Što se tiče kantautorstva, najprije osmisli metričku i melodijsku struktura, potom posegneza stihovima, a značajan dio njezinih pjesama rezultat je srednjoškolskoga pisanja. Zanimljivo je, kaže, kako se nerijetko najprije domisli posljednjemu stihu. U školi je na poticaj svojega nastavnika hrvatskoga jezika bila sklona uglazbljivanju i pjevanju lektirne pjesničke građe. Također je nastupala na predstavljanjima pjesničkih zbiraka još uvijek živućih pjesnika.
Osvrnula se i na međimursku popevku za koju je, osim što ju je obradila u diplomskomu radu, sudjelovala u zaštiti na nacionalnoj razini zalažući se za njezino uvrštavanje na na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske – što je kasnije preraslo u desetominutni film za UNESCO, koji je nastao spajanjem arhivske građe s HRT-a. Pothvat je rezultirao uvrštavanjem međimurske popevke na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2018. Naglasila je da joj je terensko istraživanje alfa i omega znanstvenoga, glazbenoga i književnoga rada. Književna se večer privela kraju prigodnim glazbenim programom autoričina kantautorskoga repertoara.
Martin Stanković
(IG)
